PUTOPIS Hallstatt i Salzburg: Treća sreća, talijanska kuhinja i božićna bajka Austrije

Hallstatt putopis
piše Tara Musulin

Moja prijateljica Klaudia i ja svake zime za advent odlazimo na neko novo mjesto jer nam je lakše potrošiti 100 eura dnevno u Italiji ili Austriji, nego 50 kuna na kranjske kobasice u Zagrebu jer je to doslovno krađa. 14. prosinca 2019. godine tako smo krenule put Austrije, točnije, Hallstatta. U Hallstatt planiramo ići već dvije godine, ali svaki put nešto je krenulo naopako. Ili su nam otkazali put, ili jedna od nas dvije nije mogla ići taj vikend zbog obveza (čitaj ja, jer sam uvijek ja ta osoba). Prošle godine smo rekle: treća sreća i prijavile se. Idemo u Hallstatt!

ADVENTSKO PUTOVANJE U HALLSTATT

Hallstatt je gradić na jugozapadnoj obali istoimenog jezera, u gornjoj Austriji, oko 50 kilometara od Salzburga. Adventsko putovanje je, osim Hallstatta, uključivalo i posjet samom Salzburgu, središtu istoimene pokrajine. Za Hallstatt sam prvi put čula prije mnogo godina kad sam skrolajući na društvenim mrežama ugledala slike ovog čarobnog mjesta i shvatila – ovo mjesto se čini nerealno. I stvarno jest.

Najpoznatiji je po rudniku soli koji je ujedno i najstariji rudnik soli po kojem je cijela epoha nazvana halštatsko doba. Do kraja 19. stoljeća do Hallstatta se nije moglo doći cestovnim putem, jer ceste nije bilo, već samo preko jezera, a prva cesta izgrađena je tek 1890. godine te je bila uska rubna cestica po kojoj je još uvijek bilo poprilično teško ići. Krenuli smo s 502 perona nešto iza 4 sata ujutro te nas je čekala noćna vožnja po Sloveniji i Austriji. U Austriju smo došli u jutarnjim satima, a tamošnja vožnja doista je bila nalik pravoj božićnoj bajci. Snijeg, snijeg i samo snijeg. U ogromnim količinama. Ja sam dijete proljeća, uvijek u tenisicama (riječi moje prijateljice Klaudije: ,, Ne sjećam se jesam li te ikada vidjela u čizmama”) , ali ima nešto u onom pravom zimskom ugođaju, suncu i bjelini.

SNJEŽNA IDILA

Jutarnju kavu popili smo na jednom lijepom stajalištu kojeg svi vi koji ste putovali prema Njemačkoj ili na skijanje znate, a znam ga i ja, samo sam zaboravila ime i od njemačkog jezika jedino što mi je preostalo jest riječ Hafen, koja je u ovom slučaju bila potpuno neupotrebljiva. Kad imaš veliku dioptriju i ideš na put usred noći, jednostavno moraš staviti naočale (ili ne) i leće ponijeti u kutijici sa sobom i staviti ih ujutro na odmorištu. I oprati zube. I tek onda popiti prekrasnu veliku kavu kojoj je bolje da je ukusna kad košta pet eura.

S kavama i lećama nastavili smo dalje idiličnu snježnu atmosferu prema našem Hallstattu vozeći se vijugavim cesticama i alpskim obroncima na kojima su preslatke drvene kućice s prozorima u obliku srca koje potvrđuju sve stereotipe o austrijskom zimovanju. U Hallstatt smo stigli nešto prije podneva, a sve moje fantazije o tome koliko je čaroban pokazale su se istinitim. Oko jezera se proteže željeznička pruga, a crveni vlak koji je prolazio u trenutku kada smo ulazili u selo ostavio je dojam da nas je netko stavio u božićno izdanje Harryja Pottera.

BAJKOVITO SELO NA JEZERU

Hallstatt je nešto što ne vidiš baš svaki dan – selo na jezeru, ogromnom jezeru, oko kojeg se protežu planine. Selo koje ima samo jednu glavnu ulicu i iz kojeg zapravo ne možeš otići u drugu već se samo popeti nekoliko metara iznad. Vodič nas je proveo tom glavnom ulicom i odveo do malene crkve na brdu, koja je glavni simbol ovog mjesta. Onda nam prepustio razgledavanje preostala tri sata. I tu je nastao glavni problem. Bile smo gladne, žedne, piškilo nam se. Ali prvenstveno smo bile gladne.

Došle smo na Advent. Očekivale smo da ćemo pojesti nešto u adventskom duhu – kobasicu, fritule, germknedlu i to zaliti kuhanim vinom. Malo smo bazale, otišle kupiti neke suvenire, te pokušavale izjasniti se gdje ćemo što pojesti. Mislim da smo pola sata pokušavale pronaći mjesto za jesti. Ne biste vjerovali, ali gastronomska ponuda Hallstatta apsolutno je razočaravajuća i premala u odnosu na broj posjetitelja.

Postoji nekoliko lokala – u jedan smo ušle, sjele za stol i shvatile da užasno smrdi i da nema šanse da tu nešto pojedemo. U drugom nije bilo hrane. Postoji jedna jedina adventska kućica koja prodaje kebabe, hamburgere i kuhano vino. Na kraju smo odabrale taj restoran, a kada smo shvatile da bi bilo pametnije otići pojesti kebab konobar je već bio kod stola, a nama je bilo krajnje neugodno ustati se i otići, mada nas više nikad ne bi vidjeli. Na kraju smo naručile jebenu tjesteninu i štrudlu od jabuke. Tjestenina je bila užasna, a za 15 eura očekivala bih valjuške od zlata, a ne špagete za juhu! Štrudla od jabuke bila je prekrasno ukrašena, a uz nju smo dobile i sladoled, pa smo ipak izašle s poluosmijehom na licima, svejedno žaleći uzalud potrošenih novaca.

NASTAVAK PUTOVANJA DO SALZBURGA

U kasnijim popodnevnim satima stigli smo u Salzburg, jedan od najočuvanijih baroknih gradova. Zanimljivo je da zapravo samo ime grada znači ,,tvrđava od soli” jer se u njegovoj okolici nalaze rudnici soli (poput i Hallstatta) koji su danas zatvoreni. Stari dio Salzburga nalazi se na popisu UNESCO-ve baštine, a često ga se nazivalo i njemačkim Rimom.

Najpoznatije zanimljivosti su katedrala, tvrđava Hohensalzburg s koje se pruža nevjerojatan pogled na cijeli grad te rodna kuća kultnog skladatelja Wolfganga A. Mozarta koji je danas poznat i kao zaštitno lice popularnih Mozart kuglica, delicija od marcipana, nugata i pistacija koje se u originalu mogu pronaći isključivo u specijaliziranoj trgovini u Salzburgu, ostale su samo kopije. Salzburški advent bio je prožet hrvatskim govornicima, štandovima na kojima piše ,,BOSNA, BOSNA, BOSNA” a zapravo su posluživali nešto što zvuči poput baushcwarmergermerknadelingmerscheling, a ustvari se radilo o mekanom tijestu punjenom makom, borovnicom i čokoladom.

Romantika Salzburga možda bi bila još i ljepša uz naše bolje polovice, ali uživale smo u lošoj hrani, baroknim čarima, snježnim radostima i čaroliji Halštatskog podneblja. Svakako ćemo mu se vratiti, ali drugi put uz posudice s hranom.

PODIJELI: