U blizini Zagreba poslužili su nam možda najbolju janjetinu u Hrvatskoj, savršeno pečenu, sočnu i punu okusa

Kad bih morao nabrojati vijesnike proljeća, bilo bi tu cvijeća, jaglaca, pokoji roštilj i bezbrižni ljudi na suncu. No jedna stvar bi sigurno bila pri vrhu svake moje liste, a to je janjetina. I to ne bilo kakva, nego ona prava, meka, mirisna i sočna, koja se najviše cijeni upravo u ovo doba godine. Još kao klinac slušao sam djeda kako s posebnom strašću priča o proljetnoj janjetini. „Sad ti je, sinko, najbolja. Mlada, taman kako treba bit,“ znao bi reći dok nam je za nedjeljni ručak donosio janjeću plećku za koju je govorio da je najbolja. Tako smo se ove nedjelje, na dan koji je više nalikovao onom srpanjskom jer se Zagreb pržio na 30-tak stupnjeva, zaputili u Hrašće Turopoljsko. U restoranu NK Hrašće, o kojem se priča već godinama kao o svetom mjestu za ljubitelje mesa, doživjeli smo pravu domaćinsku atmosferu i janjetinu o kojoj smo odlučili posvetiti ovaj članak.

Stigli smo taman u vrijeme ručka, nešto iza 13 sati, a prizor ispred restorana jasno je govorio jedno: ovdje se jede ozbiljno. Automobili poslagani u dugačkom redu zauzeli su gotovo svako slobodno mjesto, ali nas to nije brinulo jer stol smo mudro rezervirali unaprijed. U par minuta već smo sjedili na prostranoj terasi, okruženi žamorom gostiju i mirisima koji su dolazili iz kuhinje.

Konobar se pojavio gotovo odmah, s osmijehom i domaćinskim stavom. „Dvije kile za četiri osobe, to je u redu?“, upitao je bez puno filozofije. Dok smo još ispijali aperitive, na stol je stigao veliki metalni pleh. Janjetina, oko nje pečeni krumpiri, kriške rajčice, mladi luk i ništa više. Jednostavno, kako treba biti.

Kožica je bila hrskava, meso se raspadalo od mekoće, miris je bio kao da su proljeće i djetinjstvo sjeli za isti stol. Janjetina je bila slana upravo onoliko koliko treba biti. U tom trenutku sve je stalo, ostali su samo tanjur, čaša vina i osjećaj da si na pravom mjestu u pravo vrijeme, s ljudima koji to znaju cijeniti.

Restoran NK Hrašće, kako i samo ime govori, nalazi se uz nogometno igralište u naselju Hrašće Turopoljsko i već godinama ima kultni status među zagrebačkim gurmanima. Ovdje nema svjetlećih natpisa, nema fensi dekora, ali zato ima ono najvažnije, a to je hrana koja se ne zaboravlja lako. I atmosfera koja podsjeća na nedjeljni obiteljski ručak kod bake, gdje je sve domaće, iskreno i bez puno filozofije.

Iako je najveća zvijezda menija janjetina, koja se peče pažljivo, po recepturi koju ovdje čuvaju desetljećima, u restoranu NK Hrašće po narudžbi se na ražnju okreću i odojci, guske i patke. „Sve što dolazi na stol, dolazi iz domaćih, provjerenih izvora,“ kaže nam vedri konobar koji nas je posluživao kao stare prijatelje.

Otišli smo siti, zadovoljni i, naravno, s osjećajem da se uskoro moramo vratiti. Sad mi je jasna rečenica  koju sam čuo na stotine puta: „Jednom kad probaš janjetinu u Hrašću, teško je ne poželjeti je ponovno.“