Milana i Dominik napustili su stres grada, kupili krave i u srcu Like proizvode sireve koji su osvojili Hrvatsku: “Krenuli smo od nule i ustrajali”

Za sve je kriva janjetina. I ljepota Like, kaže Milana Zeko. Ona i njezin suprug, Dominik, porijeklom Bračanin, ljetovali su na Braču i svađali se čija je janjetina bolja, bračka ili lička. Po povratku kući, a živjeli su tada u Njemačkoj, stali su kod njezina strica na janjetinu. Lička je bolja, ispostavilo se. A njezin se suprug zaljubio u Liku. I ostalo je povijest, reklo bi se. Ili, u ovom slučaju, sirana Vedrine.

Život doista piše neobične priče, a ova – te bivše profesionalne rukometašice i košarkaša – doista je jedna od takvih, jedna od onih koja te od lopte i softvera dovede podno moćnog Velebita i tamošnjeg Vaganskog vrha, najvišeg na toj moćnoj planini, na pašnjake na kojima mirno pasu trave i autentičnog, domaćeg okusa za kojim ludi dobar dio Hrvatske.

Naime, samo dva mjeseca nakon što je probao sudbonosni komad mesa, njezin je suprug, tada vlasnik tvrtke za softverski razvoj koja je imala predstavništvo i u Zagrebu, došao doma, a živjeli su u Frankfurtu, i rekao da je prodao tvrtku. Bio je na rubu, kaže, imao desetke zaposlenih, svakodnevni stres, bio u uredu i po 12, pa i 15 sati dnevno. Tog je dana odlučio okrenuti stranicu u životu. A s njime i ona, sportašica s diplomom turističkog menadžera, rođena Zagrepčanka koja korijene vuče iz spomenute Like.

I tako su se vratili. Odnosno, točnije bi bilo reći, započeli proces povratka u Hrvatsku. I bavljenja poljoprivredom. Svi, od obitelji do prijatelja, mislili su da se radi o luđačkom potezu. „Cijeli taj proces, dok smo preselili, našli zemlju i kupili je, trajao je dvije godine. Muž je u Njemačkoj išao od farme od farme i gledao koje kravice bi imali, puno je istraživao i radio po farmama. Ja sam u to vrijeme taman rodila i bila doma s bebom“, prisjeća se. Prevedeno u godine, to je izgledalo ovako – 2010. su donijeli odluku, 2011. se rodila beba, 2012. su preselili. Zemlja koju su kupili, a koja će biti srčika njihove poljoprivredne priče, nalazi se na lokalitetu Vedrine, po kojem ime nosi i sama sirana.

No, u počecima, nisu ciljali na siranu, pojašnjava naša sugovornica. U prvom redu su se željeli baviti proizvodnjom mlijeka i nakon pet godina dugog zamornog administrativnog procesa, uvezli su dva kamiona jersey junica iz Njemačke, njih ukupno 96. Prodavali su mlijeko drugim siranama po Lici, od 2016. do 2019. godine, no onda se cijela konstrukcija srušila – dogodila se korona i došlo je do otkazivanja otkupa mlijeka, čija je cijena već ionako bila nikakva…

Odjednom su se našli pred izborom, kaže – ili će zatvoriti ili će prerađivati svoje mlijeko kako bi mu podigli vrijednost i opstali. Na brzinu su, prepričava Milana, pozavršavali tečajeve i počeli siriti u 13 kvadrata njihove ljetne kuhinje u zaselku Brezik, koji pak spada pod selo Medak. To je mjesto koje broji 20-ak stanovnika, sve redom starijih od 70 godina. Oni su najmlađi.

„U biti, počeli smo i prije same korone. U devetom mjesecu 2019. godine prerađivali smo 50 litara mlijeka i počeli prodavati na placu u Utrinama. No, onda smo preko noći ostali s 1500 litara mlijeka i tih 13 kvadrata u kojima smo sve sami morali preraditi“, prepričava. Milana priča kako je to bilo iznimno stresno razdoblje u kojem su radili doslovno 24 sata dnevno, bez specijalizirane opreme koje bi im olakšala posao… I onda su, po drugi put u životu, rekli ‘dosta’. „Stali smo s preradom mlijeka i uz samu farmu napravili siranu i onda u devetom mjesecu krenuli opet s proizvodnjom“, kazala je. Tih 200 kvadrata sirane, koja je danas stekla ime diljem Hrvatske, gradili su dva mjeseca. Zaposlili su i još radnika i kupili potrebnu opremu.

Danas prerađuju između 400 i 600 litara mlijeka dnevno. No, namjerno su smanjili količine kako bi se, govori dalje, ‘resetirali’ i ispravili stvari u kojima su griješili i koje nisu bile baš onakve kakve su htjeli da budu. Taj ‘reset’ dogodio se 2021. godine – za trećinu su smanjili stado i doslovno krenuli ispočetka. Sada imaju 50 krava. I ne povećavaju taj broj.

Greške o kojima priča one su koje se dogode, kaže, kad vas netko gurne u vatru preko u noći i kad o tome što radite ne znate ništa. „Točno se sjećam scene s Utrina, kada je jedan kupac pitao ima li škripavca. Rekla sam da ima, ali da baš ne škripi. Nije škripao ni zadnji put, ali sir je fin, odgovorio je… Ja nisam dijete sa sela, nisam imala baku koja je radila sir i od koje bih učila. Krenula sam od totalne nule, a ako jednom škripi a drugi put ne, znači da nešto ne valja. A u to vrijeme korone, kada su svi razvijali svijest o zdravim namirnicama i domaćim proizvođačima, nisi imao kada sjesti i razmisliti o svojim greškama“, govori.

Izazovi su se vezali i uz samu vrstu krava koje su odlučili držati, a koje su poznate po mlijeku s najviše mliječne masti i bjelančevina od svih goveđih pasmina. Ljeti, kada su na pašnjaku, daju mlijeko s oko pet posto mliječne masti, zimi, kada jedu više suhe hrane, oko šest posto.

„Jersey krave daju totalno drugačije mlijeko od drugih krava u Hrvatskoj. Ono je bogatije, aromatičnije. No, one su pola godine na pašnjaku i kojeg kod tehnologa pitate za to mlijeko nitko ništa ne zna ništa. Primjerice, kad ih puštamo na pašnjak, prvih 10 dana osjeti se u mlijeku trava. Prve godine kad smo radili sir, shvatiš da sir smrdi po travi i pitaš i nitko ti ne zna objasniti. Bila je to jedna od tih početnih grešaka, ali shvatili smo da ih ne smijemo odjednom prebaciti na pašnjak, nego malo po malo, prvo na sat vremena, pa na dva…“, pojašnjava.

No, unatoč svemu tome, učili su i – iako su već nekoliko puta stajali s ključem u bravi – ustrajali. Krediti su, govori uz glasan smijeh, definitivno jedan razlog. No, naravno on nije jedini. Imaju, kaže, predivnu zajednicu kupaca, a tu je i taj „osjećaj da radite nešto što se nekome sviđa, što je ispravno, da ideš kontra svega, ali da nekako uspijevaš, možda čak i u inat, među ostalim inspektorima…“

Sirana Vedrine danas u svom asortimanu ima niz proizvoda, od primjerice spomenutog škripavca i svježeg sira preko varenike (svježeg mlijeka) do čvrstih i tekućih jogurta, kako ‘običnih’ tako voćnih. Najpoznatiji su, kaže, po jogurtima, oni čine 50 posto njihove prodaje i dolaze u 13 vrsta. Vrlo je traženo i mlijeko. Svoje proizvode prodaju u Splitu, Zagrebu, Dubrovniku i Zadru, gdje rade s malim dućanima zdrave prehrane, dok po Zagrebu i Zadru vrše i kućne dostave.

No, iza svega toga stoji puno posla koji je nju i njezina supruga, govori, dodatno ojačao kao par. Nekada bude zamorno jer nakon što si cijeli dan na poslu dođeš doma i pričaš o poslu, no imaju, dodaje, neku zajedničku borbu, kroz sve to prolaze zajedno. „Ja potežem što se tiče sirane, dižem se u tri ujutro, radim 15, 16 sati, ali sve one nepopularne odluke, sve što se tiče financija, papira, distribucije radi on… No, i ostatak obitelji je u tome, svi uskačemo, od naše kćeri, moje sestre, mame i tate. Otkako smo krenuli, svi nekako živimo tu siranu“, kaže Milana.

Dani u tjednu koji joj počinju u tri sata ujutro su utorak, srijeda i petak. Radi na škripavcu i varenici, kako bi to bilo gotovo dok ne dođu radnici koji su zaposleni kod njih i kako bi sve bilo gotovo da njezin muž može obaviti svoj dio posla s hladnjačom, odnosno obaviti sve dostave i ostaviti proizvode u dućanima. Ove druge dane, kreću u sedam sati i do dva su gotovi. No, kad krene sezona, ona radnog vremena nema, govori. Isto tako, nema ni puno micanja s farme. Ukradu ponekad koji dan, no većinom su vezani uz životinje.

One pak, svaka od njihovih Jersey kravica, ima svoj karakter. Imali su jednu koja se svađala sa svima. Hajdi je točna ‘ko sat’ – mužnja mora biti u osam, hrana isto u određeno vrijeme, inače zove, riče. Megi je pak kao pas, stalno ide za njima. „No, općenito, one na ljudsku psihu djeluju jako umirujuće. Kad ih vidite kako preživaju, kako su mirne i staložene. To su divne krave, priznate su kao najmirnije, ali imaju najluđe bikove…“, pojašnjava vlasnica brenda Sirana Vedrine.

Što se tiče perioda godine kada su na ispaši, kravice znaju svoj raspored. Same dolaze s pašnjak na mužnju, nakon čega idu u štalu gdje dobiju šrot pa onda odlaze ponovno na pašnjak. Noć provode vani, na pašnjaku… Milani se, dok uživa u tom ‘kravljem miru’, sve što je bilo prije čini kao daleka prošlost – i Frankfurt, to jest Njemačka u kojoj su živjeli tri godine, i rukometna lopta i život u gradu općenito.

Doduše, imala je, kada ju je posljednja u nizu povreda i ukupno osam operacija koljena natjerala da odustane od rukometa, osjećaj kao da je život stao. No, nije. Krenuo je dalje – danas živi i radi na selu, u prirodi na svježem zraku, ne gubi po sat, sati i pol u prometu. A tu gdje su sad, za razliku od grada, nisu se izgubila ni druženja. Uz sav taj posao, skupe se ljudi, njih desetak, okrene janje… „Uvijek se nađe vremena za druženje, koliko god bilo teško i naporno i koliko god bio stisnut raspored“, govori Milana.

Ta predivna i hrabra ‘ludost’, kojom su ih označavali njihovi obitelj i prijatelji kad su prvotno donijeli odluku o bavljenju poljoprivredom, sada je postala istinski stil života. „Kroz sve ove godine moj muž neprestano govori da poljoprivreda nije posao, da je to način života i da to moraš voljeti. To doista jest ključ. Ključ uspjeha“, kaže Milana o njihovom malom svijetu podno Velebita. Uz takav stav, Sirana Vedrine ne mora brinuti za budućnost.