Kako izgleda život u srednjoj Bosni? O zaboravljenom gradu Varešu pričaju njegovi stanovnici

Kako izgleda život u gradiću u srednjoj Bosni
piše Adriana Pojatina

Vareš… pa gdje ti je to? Pitanje je koje sam mnogo puta čula uz začuđeni izraz lica kada prepričavam iskustva iz tog srednjobosanskog gradića… Nekad se i sama zapitam kada će u meni oslabiti želja za ponovnim vraćanjem u taj pomalo arhaičan krajolik koji vrlo snažno ulazi pod kožu. Svaki naredni dolazak jačao je osjećaj povezanosti s okolinom koja je istovremeno i jako slična naučenoj, a u nekim trenucima i začuđujuće različita.

NEKAD I SAD: KAKO SE PROMIJENIO ŽIVOT U GRADU VAREŠU?

Pripremajući se za teren došla sam do sačuvanog rukopisa o Varešu iz 1908. godine kojeg je napisao Mijo Žuljić, učitelj koji je petnaest godina istraživao narodni život vareškog kraja. Ulaženje u proces upoznavanja lokaliteta listanjem rukom napisanog originalnog djela, pisanim jezikom tadašnjih stanovnika produbljuje percepciju prostora i vremena u koje sam „ušla“ gotovo svim osjetilima. Dodirujući stranice i pisana slova teksta svijest mi se već premjestila tamo. Logično, pretpostavila sam da se život ljudi u mnogočemu promijenio, ali sam se isto tako zapitala je li moguće i da je nekim dijelom ostao isti?

Simbol grada je željezara sagrađena u doba Austrougarske. U svojim pogonima, visokim pećima, majdanima (kovačnicama na vodeni pogon) i rudnicima zapošljavala je velik broj radnika u različitim dijelovima proizvodnje i obrade. Željezara je spajala okolna mjesta s gradom u kojeg se svakodnevno, u svim vremenskim uvjetima, dolazilo pješice, autobusima, na smjene… Pod utjecajem Žuljića, zamišljala sam gradsku vrevu – radnike koji ulaze i izlaze iz pogona, od rada uprljane i umorne. Kafane iz kojih se dimi – što od peći, što od duhana, rijeku koja žubori i maglu koja se miješa sa smogom. Približavajući se autobusom šutke smo promatrali ostatke dijelova pogona željezare, koji su uglavnom zapušteni i zahrđali. Na samom ulazu u grad stoji kip radnika s krampom koji upućuje dobrodošlicu, podsjećajući na neka manje „hrđava vremena“ i simbolizirajući ono čega danas gotovo i nema. Čim sam nogama dotakla asfalt glavne ceste, osjetila sam „ispražnjenost“ grada, vidjela radoznale lutalice i išaranu ratnu ostavštinu po nanizanim zgradama.

Iznad grada, vozeći se dugom vijugavom cestom koja siječe gustu borovu šumu, doživljaj Vareša ipak dobiva drugačiju dimenziju. Smjestili smo se u selu Strica, koje je na preko 1000 metara nadmorske visine. Na prvi pogled izgleda idilično –proplanci, drvene kućice, uređeni vrtovi i okućnice, staklenke na suncu u kojima „vriju“ domaće višnjevače, orahovice i sokovi od ruže, a sve to uronjenu u ogromnu količinu zelenila. Sela su tu okružena šumom jele, bukve i smrče. Da idealizacija tu ne bi završila, treba nadodati da se nekoć u blizini nalazilo lječilište za plućne bolesnike, a liječili su se doslovno udisanjem tog ljekovitog vareškog zraka. Kao i pogoni željezare, tako je i lječilište danas urušena građevina iz kojih niče razno divlje bilje. Čim koprena idealizacije padne, dolazi bolna realizacija – sela su ispražnjena. Obišli smo i Zarudje, Pogar, Borovicu, Mir, Vijaku i Oćeviju. Ne treba naglašavati da je svako od njih po nečemu specifično, ali ono što ih odmah povezuje jest činjenica da u njima žive većinom stariji ljudi. I zapravo, jako malo ljudi…

  Najugroženiji narodi na planeti: kako danas žive brojna brazilska plemena

Selo Borovica je samo jedan primjer – danas tu živi oko 70, dok je prije rata živjelo preko 1500 stanovnika. Nekoć su tamo postojala dva društvena doma, tri trgovine i ambulanta, a danas – jedna trgovina, spomenik poginulim braniteljima i nekoliko obnovljenih kuća. Moglo bi se reći da je to slika vareške današnjice koja govori o tranzicijskim promjenama i (post)ratnim događajima koje su ostavile dubok trag. Te ogromne promjene snažno utječu na svakodnevicu Varešana na čijim se izrazima lica i govoru tijela može iščitati nostalgija za prijeratnim vremenima kada je željezara radila i razočarenje izazvano cjelokupnom poslijeratnom situacijom. Radno sposobni, mlađi ljudi ili većinu vremena provode u gradu ili su otišli iz svog kraja…

SVAKODNEVICA JEDNOG STAROG VAREŠANA

I tu se rodila ideja – istražiti ljude koji su ostali…I koji će ostati…Kako izgleda svakodnevica jednog starog Varešana? Kako percipiraju svoj život – svoju prošlost obojenu dubokim promjenama i nedaćama, svoju svakodnevicu, ali i kako vide svoju budućnost. S obzirom na to da starost teži smrti, kao svojoj posljednjoj fazi, nastojala sam ispitati i na koji način percipiraju smrt – i vlastitu, ali i „društvenu smrt“ svoga kraja.  Slušajući o pojedinačnim osobnim životima zahvaćenima u okvire promjenjivih društvenih i političkih okvira, slagala se kompleksna slika prošlosti koja je intimna i posebna, ali isprepletena i vrlo slična pričama drugih. Zbog ratnih događaja i izbjeglištva, mnoge obitelji nisu mogle biti prisutne u smislu skrbi, zbog čega je došlo do velikih promjena u shvaćanju iste. Poslijeratna država je „razlomljena“, obitelji su se raspršile i postavlja se pitanje na kome je odgovornost za starije stanovnike koji nerijetko ostaju sami.

Vareška sela su dosta udaljena, pa nije teško osjetiti usamljenost i izoliranost ljudi koji su nekoć imali bogat društveni život, a koji sada vape za njim uslijed svih promijenjenih društvenih okolnosti, ali i prirodnih – nestajanja njihove generacije. Potonja je neizbježna, no ipak iz Vareša odlaze i mlađe generacije i to situaciju čini, za starog Varešanina, neizdrživom.

Upoznala sam više ljudi po različitim selima, no najviše vremena sam provela s Rudom i Violetom, kojima sam se svaki put nanovo vraćala i produbljivala naš odnos. Po meni se radi o iznimnim ljudima, čiji životi nisu bili nimalo jednostavni, a koji su me zapravo fascinirali svojom jednostavnošću. Violeta je bila vrlo elegantna žena, koja je odisala živošću i mladolikošću. Uvijek je vrlo otvoreno opisivala svoj život i to s uzbuđenjem, smatrajući sebe drugačijom, netipičnom ženom za taj kraj. No, od rata joj se život potpuno promijenio – bila je odvojena od kćeri, sin joj je morao u vojsku i postala je udovica. Rat je na sina ostavio jake posljedice, te je preminuo ubrzo nakon. Teško je nastaviti voditi razgovor koji evocira takva sjećanja, no zanimljivo je da su oni bez prevelikih teškoća o istom progovarali. Ipak, iznenadila me količina želje za životom koju su i dalje posjedovali, bili su i dalje aktivni i gurali su svoje granice neovisnosti koliko god su mogli. Rudo je također bio vrlo ushićen dok je pričao o svojoj prošlosti i imao je nevjerojatno bistrinu misli. Svaki događaj kojeg je prepričao podrazumijevao je detalje, godine, imena ljudi koji su bili uključeni. Od male dobi radio je jak fizički posao u šumi, a kasnije je bio trgovac i skladištar po vareškim poduzećima. Rudo je tada također bio udovac i ton mu je bio najemotivniji kad je pričao zajedničkom životu sa ženom i njihova dva sina. Kada sam drugi put došla u Vareš, osjetila sam kod njega jaku promjenu, a ubrzo sam saznala da je par mjeseci ranije izgubio sina koji je bio nepokretan. Živjeli su relativno blizu, no nisu se mogli redovito posjećivati, jer je i Rudo bio slabo pokretan. Već je tu bilo jasno da ne može više živjeti sam. Posjećivao ga je drugi sin, nevjesta i jedan unuk koji je tada još živio u Varešu – brijao ga je, nosio mu hranu, drva…drugi unuk mu je već tada bio u Njemačkoj, a kada bi ga spomenuo odmah je mijenjao izraz lica. Vidjelo se da mu nedostaje i da stalno iščekuje njegov dolazak. Nisu se mogli niti čuti telefonom, jer je Rudo slabo čuo. Bilo je vrlo jasno da je usamljen, u stalnom iščekivanju i razočaran svojom situacijom. Pri posljednjem dolasku u Vareš saznala sam da je preselio kod drugog sina. Pronašla sam kuću, a Rudu sam pronašla u krevetu, shvaćajući da je produljivao preseljenje do trenutka gotovo potpune nepokretnosti.

  Burneše - žene sa sjevera Albanije koje su odlučile živjeti kao muškarci

Razgovarajući i s drugim starijim ljudima, shvatila sam da gotovo svi produljuju taj trenutak prijelaza pokušavajući zadržati svoju neovisnost što duže. Jedina je razlika što ponekad prelaze kod djece, a ponekad djeca prelaze kod njih, što ovisi o situaciji. Postoje slučajevi u kojima im djeca nisu u blizini. Takvi obično imaju susjeda ili rođaka koji skrbi za njih – obilazi ih, vozi ih u trgovinu i na preglede u grad… Nije teško zaključiti da se svakodnevno moraju suočavati s nizom poteškoća i osobne i društvene prirode. Niske mirovine koje vode na rub siromaštva je među prvim stavkama u kojima je promjena nužna. Treba također uzeti u obzir da se tu većinom radi o fizički istrošenim osobama, koji su imali teške živote – teško su radili, prošli su rat(ove), izbjeglištva, povratke i pretrpjeli velike gubitke, a u starosti se opet moraju suočavati s odvajanjima od svojih bližnjih. Promatrajući kako žive i slušajući njihove životne priče postaje očito da su potrebne temeljite promjene na svim razinama kako bi se kvaliteta njihovog života poboljšala. Utjecaj koji cjelokupna društvena i politička situacija imaju na stariju populaciju direktno utječu na njihove sudbine – na kvalitetu njihovog starenja, a onda i na završetke njihovih života. Vareška priča je ukazala na to da su ljudi i dalje potpuno privrženi tradicionalnim oblicima obiteljske skrbi, primjerice samo spominjanje staračkog doma izaziva ljutnju i negodovanje, čak su ga neki i usporedili sa zatvorom.

Svaka njihova odluka za budućnost, kada neće više moći brinuti o sebi, podrazumijevaju uključenost isključivo bliskih osoba – djece i/ili unuka. Njihova privrženost takvom načinu razmišljanja povezana je i s razmišljanjima o smrti. Bliskost sa smrću, koja se mogla jasno iščitati i iz Žuljićevog rukopisa, bila je izražena i u razgovoru s ljudima, što je mene svaki put iznova začudilo. S obzirom na njihove godine koje pojačavaju svijest o smrti to se i očekivalo, ali ton kojima su govorili o svojim razmišljanjima o smrti govore o primirenosti i pripremljenosti na smrt. Smrt za njih nije nepoznata niti daleka, jer su puno puta s njom bili suočeni i uključeni u neki aspekt pripreme ili organizacije u takvom slučaju. U ovakvom kontekstu smrt ne postaje mističnom niti prešutnom kakva je postala u gradskim sredinama. Neke prakse vezane za smrt su se u vareškim selima ipak zadržale u kućnom okruženju koje je i dalje glavno mjesto okupljanja u trenutku smrti, prije i nakon sprovoda. Ono što mijenja današnju situaciju jest činjenica da je mnogo mještana otišlo. Pomisao na fizičku udaljenost potomaka ljudi s kojima sam razgovarala postavilo mi je pitanje hoće li uopće biti u mogućnosti biti sa svojim roditeljima u posljednjim trenucima… a danas, kada je prošlo nekoliko godina od početka moje vareške priče, ni Rude ni Violete više nema. Jedino što znam je da su doživjeli smrt u svom domu, što je njima bilo najvažnije. Uvijek se u razgovorima naglašavalo da mnogo veći strah u njima izaziva pomisao na nemoć, ovisnost i potpunu samoću, nego pomisao na smrt. U njihovoj zajednici smrt još uvijek nije potpuno „istisnuta“ iz svakodnevice, vjera im je pritom vrlo snažna utjeha i objašnjenje za sve što nakon smrti slijedi, te je smrt itekako bila utkana u njihove svakodnevice. Neminovno je da društvene promjene zahvaćaju i taj aspekt života mijenjajući uvjete u kojima stare, a time i završetke njihova života, ali ipak, u usporedbi s gradskim sredinama, puno sporije…

  Život u Drašnicama: upoznajte mirno mjesto podno Biokova koje je stalo u vremenu, ali nikada nije izgubilo svoju ljepotu i mediteranski šarm

Teško je prenijeti sva iskustva, sve scenarije i osjećaje koji su se u meni stvarali potaknuti Varešom i svim ljudima kojima sam tada bila okružena. Uz to je teško baviti se temom koja je vrlo osjetljiva sama po sebi, koja zahtjeva emotivnu otvorenost i spremnost na doživljavanje jakih reakcija, no moram reći da u tome itekako ima ljepote – Vareš mi je pomogao da dublje proniknem u vlastiti život, ljude i okruženja koja su me oblikovala…i neizmjerno sam sretna što sam imala priliku upoznati te ljude, pogotovo Rudu i Violetu, koji su živi svjedoci nekih vremena u kojima nisam živjela, a primjer ljudske snage i prihvaćanja vlastitog života sa svime što on kao takav nosi.

PODIJELI: