Nakon mature otišao u Afriku: Kako danas izgleda život u Tanzaniji

Romano Malečić nakon mature otišao volontirati u Afriku
piše Putni Kofer

Pandemija koronavirusa u potpunosti je promijenila živote ljudi diljem planeta. U 2020. godini otkazani su godišnji odmori, odgođena su vjenčanja i propuštene brojne proslave. Ljudi su bili primorani mijenjati svoje navike i većinu vremena smo provodili zatvoreni u svojim domovima. No, cijela situacija vezana uz epidemiološku krizu nije spriječila mladog Hvaranina koji je otišao u Tanzaniju pomagati siromašnoj djeci. Zbog straha da će Vlada zatvoriti vanjske državne granice i da će ponovo ‘zapeti’ u Hrvatskoj, mladi 19-godišnjak Romano Malečić postao je volonter, virus ga nije zaustavio te je odlučio drugi val epidemije nesebično pomagati drugima.

VOLONTIRANJE U TANZANIJI

‘U Tanzaniji je trenutno sve otvoreno, od kafića, restorana do klubova, a ja u svojih mjesec dana ovdje nisam vidio niti jednu masku. Ljudi žive normalno, a mrtvih po cestama nema’, tako Romano započinje svoju priču o Tanzaniji i uvjetima koji su trenutno na snazi u toj državi. Zadnjih mjesec dana nagledao se je svega, osjetio zahvalnost za svoj život te se susreo s ljudima koji nemaju ni osnovne uvjete za život.

‘U ovih mjesec dana osjetio sam svašta. Osim zahvalnosti za ovo predivno i drugačije iskustvo i osmijehe ove neiskvarene djece, nagledao sam se stvari koje ti otvore privilegirane oči, a na koje, ako si čovjek, ravnodušan ostati ne možeš. Iza tih osmijeha krije se, nažalost, teška realnost. Djeca toga nisu svjesna. Oni ne znaju da tamo negdje postoji nešto bolje!’, opisuje nam Romano svoje početno iskustvo te nam pobliže dočarava svoju novu svakodnevicu.

Zelena pluća svijeta: Ilegalne sječe i trgovci drogom ugrožavaju brojna amazonska plemena

‘Od ponedjeljka do petka u školu dolazim već oko 8 sati. Tada započinje prvi nastavni sat s djecom od tri do šest godina, njih dvadeset i pet. Ovisno o danu, uz pomoć odgajateljice Jackeline učimo ih matematiku i engleski. Većinom su to osnove, brojevi i slova. Nakon predškolskog sata i doručka na kojem se jedu ndizi za kukaanga, što u prijevodu znači frigane banane, imam drugi nastavni sat – engleski. Pripremam dvadeset i četvero djece za srednju školu. Oko pet, kad se probude, ubijamo vrijeme igrom i plesom, sve do osam sati dok roditelji ne pokupe posljednje dijete’.

TEŠKA SITUACIJA

Situacija koja je zatekla Romana u mjestu Arusha bila je izrazito teška. Sama činjenica da prostori u kojima djeca borave ne zadovoljavaju minimalne higijenske uvjete i derutni materijali koje koriste pri učenju. ‘Istrošene olovke oblijepljene selotejpom, jedna gumicu na dvadeset ljudi, raskidane bilježnice i ruksaci, a robu i obuću neću ni spominjati. Samo ću reći da se uniforme nose iz razloga da prekriju materijalnu nejednakost koja vlada u društvu’.

Škola u kojoj Romano podučava djecu započela je s izgradnjom vlastite zgrade prije tri godine, a sve je obustavljeno zbog nedovoljnih materijalnih sredstava. Svako dijete ima pravo na obrazovanje, zdravstvenu skrb, hranu, igru i zaštitu. Upravo zbog situacije u kojoj navedeno oni nemaju, odlučio je pokrenuti kampanju koja će podržati izgradnju škole. ‘To je njima stvarno jedina šansa, jedini izlaz iz korumpiranog sustava. Političarima nije u interesu da ljudi ovog predivnog, ali masovno iskorištavanog kontinenta žive kako priliči jednom 21. stoljeću’, dodaje Romano, citirajući Nelsona Mandelu da je obrazovanje najjače oruđe koje možete upotrijebiti da promijenite svijet.

„Mlate nas krilima, kakaju po nama, ali mi ih obožavamo!” Jedinstveno utočište za pingvine na Novom Zelandu spašava cijelu jednu vrstu od izumiranja

NE ZNA DO KADA ĆE OSTATI U TANZANIJI

Na pitanje koliko još planira ostati u Tanzaniji i kakvi su planovi za dalje, Romano kaže da odgovara nema. ‘Ne znam koliko ću se ovdje zadržati. Volio bih volontirati po svijetu, ali trenutno se, kao što vidite, ne može ništa planirati pa ću kao i do sada… One step at a time’.

Najveća podrška u ovom velikom koraku za Romana bili su njegovi Hvarani, a sebe opisuje kao zaljubljenika u život i nepopravljivog sanjara. ‘Neki kažu preludi, neki kažu sanjar, neki kažu Petar Pan. Znam da sam uvijek više manje radio ono što sam osjećao da je ispravno. Dok sam u isto vrijeme pokušavao slijediti neke svoje snove. U životu treba raditi isključivo ono što tebe čini sretnim, naravno, dok god to ne ugrožava druge ljude’.

Nakon završetka srednje škole Romano nije htio slijediti pravila, za koja je osjećao da mu nameće društvo. Odlučio je slijediti sebe jer, kako kaže, s tek navršenih osamnaest godina čovjek jednostavno nije spreman definirati sebe kao osobu i donijeti jednu od najvažnijih odluka u životu, a to je odabir fakulteta. ‘Iskreno, nikada nisam razumio zašto se moraju pratiti određeni socijalni standardi. To mi nikada nije bilo napeto. To da se po završetku srednje škole odmah upisuje fakultet, nakon diplome odmah na posao, pa zasnovati obitelj i umrijeti. A ništa ili malo toga proživjeti’.

Svadbeni običaji diljem svijeta: zašto Grci pljuju na mladence, a deve plešu u Africi?

O današnjem životu na otoku Hvaru, odakle potječe, kaže da se živi tipično bodulski. ‘Liti ili plivati, ili plesati, ili samo sjesti negdje na zidić i guštati, a zimi na komin ili udarit đir s prijateljima’.

Romano skuplja donacije za djecu (školski pribor, hranu i higijenske potrepštine). Pomoći možete i vi uplatom na HR5223400093234047872

PODIJELI: