Sveta gora, planina Athos, poluotok je na obalama Egejskog mora i jedan od najvećih centara pravoslavnog svijeta. Na njegovoj površini od 335 kvadratnih kilometara smjestilo se čak 20 manastira u kojima živi oko 2500 redovnika. Na ovoj svetoj zemlji dobrodošli su i posjetioci, ali samo oni muškog spola jer, naime, ženama je zabranjen pristup zakonom „Avato“ iz davne 442. godine, a taj se zakon odnosi i na životinje. Samo redovnici, odnosno monasi imaju pravo živjeti na otoku koji se u cijelosti smatra jednim velikim manastirom. Sveta gora u Grčkoj budi zanimanje javnosti i krije brojne zanimljive i još neotkrivene priče.
ŽIVOT NA SVETOJ GORI: ISKUŠAVANJE DUHA I TIJELA
Sveta gora je samoupravni dio Grčke, a podrazumijeva monaške oblike života koji su podijeljeni u šest kategorija od kojih je izolacija u „vitlu“ najteži oblik monaškog života. Monaštvo je oblik redovničkog života koji slijedi principe asketizma, kontemplacije, samodiscipline, duhovnosti i odvojenosti od svijeta.
U manastirima na Svetoj gori ljudi se dijele u posjetitelje, poslušnike, iskušenike i monahe. Posjetitelji mogu prespavati u manastiru maksimalno dva dana, a obavezni su poštivati kućni red i dnevne liturgijske aktivnosti. Poslušnici su svi oni koji obavljaju plaćene poslove poput građevinskih radova, restauratorskih poslova, čišćenja i sređivanja objekata, a u manastiru mogu boraviti do 30 dana. Kada netko želi postati monah, on prvo postaje iskušenik, a taj proces traje dvije do tri godine. Njihova dnevna rutina je izuzetno teška jer se ona svodi na ozbiljno iskušavanje duha i tijela. Dnevni ritam sastoji se od mnogo dugotrajnih službi, zaduženja oko održavanja manastira te malo sna i slobodnog vremena.
DAN ZAPOČINJE ZALASKOM SUNCA
Budući da se na Svetoj gori život odvija prema specifičnim pravilima, dani se broje po julijanskom kalendaru, a dan započinje zalaskom sunca. Sva imovina je zajednička, a posjetitelji koji dolaze na Svetu goru neće morati plaćati hranu i smještaj, ali moći će ostaviti dobrovoljne priloge prema svojim željama i mogućnostima. Da bi posjet Svetoj gori uopće bio moguć, provodi se određeni protokol koji podrazumijeva najavu posjeta te izdavanje vize na četiri dana, a do poluotoka se dolazi brodom koji plovi jednom dnevno. Posjetitelj će se morati pozdraviti sa svojim elektronskim napravama na dva dana jer Interneta i mobilnog signala uglavnom nema. Nema trgovina, asfaltiranih puteva, a sunčanje, pecanje i kupanje u moru je strogo zabranjeno za sve posjetitelje. Pušači će se možda i predomisliti oko svoje navike jer jedino mjesto gdje je pušenje dozvoljeno gleda na groblje, a to svakako nije slučajno.
DNEVNA RUTINA U MANASTIRU KROZ OČI POSJETITELJA
Dnevna rutina za posjetitelje počinje jutarnjom službom nakon koje slijede dva obroka u zajedničkoj blagovaonici. Ostatak vremena posjetitelji mogu provoditi šetajući manastirom i razgledavajući prirodne ljepote te izvanrednu arhitekturu. Rijetki će imati priliku povesti usputni razgovor s monasima jer, osim što će posjetitelji dobiti jasne instrukcije da ne uznemiruju monahe, oni će uglavnom i izbjegavati znatiželjne posjetitelje. S obzirom na to da posjetitelji besplatno borave na poluotoku jako je važno poštivati sva pravila i rutinu manastira, ako ne iz vlastite potrebe onda kao znak poštovanja i zahvalnosti na monaškom gostoprimstvu.
Ono što svakako treba imati na umu jest da je u manastiru sve predodređeno službi i liturgijskoj praksi te je zato važno u propisano vrijeme biti na propisanom mjestu. Doručak se poslužuje svakog jutra u sedam sati, a iza toga ručak u pet, a samo minuta kašnjenja rezultirat će izostankom obroka za one koji nisu došli na vrijeme. Ne samo da se kašnjenje ne tolerira već je potrebno doći 10 minuta ranije ispred zajedničke prostorije u kojoj jedu svi žitelji i posjetitelji manastira. Tamo vlada vojna disciplina koja diktira trajanje ručka od točno 20 minuta, nakon čega se daje znak da svi ustanu, a monah će također dati znak kada se smije točiti vino ili voda u čaše.
Za vrijeme obroka nitko ne priča, a jedan od monaha čita priču iz Svetog pisma. Vrlo je zanimljiv detalj i to što su na rubovima stola prikucane drvene daščice koje sprečavaju držanje laktova na stolu. Vrata manastira zatvaraju se u osam sati navečer, a u deset sati kreće potpuna tišina i prestaje svaki razgovor kako bi se ispoštovao kućni red i zadržao mir u manastiru.
AVATO: ZAKON KOJI ŽENAMA ZABRANJUJE BORAVAK
Davne 442. godine posebnim zakonom “Avato”, gdje sama riječ znači “ne kročiti”, ženama je zabranjen pristup Svetoj gori, a poveljom iz 10. stoljeća zabranjeno je dovođenje životinja ženskog spola na Athos. Prošlo je više od tisuću godina otkako se ženska bića ne smiju približiti niti na 500 metara obalama poluotoka i planini Athos kako bi se osiguralo provođenje celibata monaha. Smatra se kako bi žene previše odvlačile pažnju monaha od liturgijske prakse te ih dovodile u iskušenje. Dodatni razlog zašto je ženama zabranjen pristup Svetoj gori povezan je s pravoslavnom tradicijom i vjerovanjem da je Djevica Marija pokušala doploviti do Cipra, ali je zbog jakog vjetra stigla do Svete gore. Tamo joj se toliko svidjelo da je molila Isusa da joj ga dodijeli pa se tako ovo mjesto često naziva i vrtom Majke Božje.
ŽENSKE ANEGDOTE S MUŠKOG POLUOTOKA
Iako je rezolucijom Europske unije iz 2003. godine ova zabrana proglašena nezakonitom jer narušava rodnu ravnopravnost i građansku slobodu kretanja, zabrana je i danas na snazi. Mačke su jedine životinje ženskog spola kojima je dozvoljen boravak u manastiru jer love miševe i ostale štetočine. No, kroz povijest se događalo da su neke žene kročile na Svetu goru. Jedna od zanimljivih priča je ona koja svjedoči o dolasku kraljice Jelene, supruge srpskog kralja Dušana Nemanjića koji ju je morao nositi kako ona ne bi dotakla sveto tlo. Za vrijeme njihove posjete, postavljeni su tepisi po čitavom manastiru kako kraljica ne bi dotaknula zemlju.
Sredinom 20.stoljeća jedna je Grkinja na Svetu goru došla zamaskirana u muškarca i tamo provela tri dana, a 2008. godine četiri Moldavke su na Svetoj gori potražile utočište kada su ih ukrajinski krijumčari tamo ostavili. Iako je kazna za kršenje zabrane čak 12 mjeseci zatvora, četiri su djevojke od svećenika dobile pomilovanje. Najrecentniji dokaz da su žene zaista kročile na sveto tlo Athosa su nedavno pronađene ženske kosti ispod kapele Svetog Anastasija. Višemjesečno znanstveno istraživanje pokazalo je da kosti po veličini i obliku pripadaju ženi, a ako testovi potvrde sumnje američkih antropologa to će biti prvi put da je žena pokopana na tlu Svete gore.
MODERNIZACIJA RELIGIJSKIH PRAKSI KAO UNAPRJEĐENJE RELIGIJSKIH SLOBODA
Sveta gora je mjesto jedinstvenog duhovnog života i striktno određenih normi koje su kao takve izuzetno važne za cijeli pravoslavni svijet i održavanje pravoslavne tradicije. Ipak, ne možemo zanemariti da mjesta poput Svete gore i dalje ekskluzivno pripadaju muškarcima dok raste broj pripadnica pravoslavne vjere. Ne možemo zanemariti činjenicu da je njihovo političko i teološko pravo posjetiti sveta mjesta i sudjelovati u izabranoj religiji na isti način kako to mogu i muškarci. Zato je vrlo važno zajednički pronaći način koji će osuvremeniti religijske prakse bez ugrožavanja autohtonog načina života, ali koji će svima jednako omogućiti da u izabranim vjerskim tradicijama pronalaze osobni i duhovni mir.
