Tajanstveni Maori: mnogi su u braku s Hrvatima, pozdravljaju se dodirom nosa, a klanjajuje se različitim bogovima

Maori, narod koji se smatra izvornim stanovnicima Novog Zelanda
Fotografije: Pixabay
piše Putni Kofer

Legenda kaže da je dvanaest velikih kanua prevezlo 12 plemena Iwi na Novi Zeland, u trenutku kada su shvatili da na svom otočiću nemaju više dovoljno hrane i uvjeta za život. Tako počinje priča o Maorima, izvornim stanovnicima Novog Zelanda koji imaju uistinu dugu i tajanstvenu povijest. Potječu s otoka Istočne Polinezije, a njihova migracija na Novi Zeland iz mitske zemlje Hawaiki dogodila se tijekom nekoliko epskih putovanja na waka čamcima (vrsta kanua) tijekom prilično dugog vremenskog razdoblja. Njihov dolazak na Novi Zeland, prema dostupnim povijesnim izvorima, dogodio se u trinaestom stoljeću. Tko su zapravo Maori, kako su se pretvorili u osebujne ratnike i što to spaja Dalmatince i ovaj zagonetni narod, saznajte u nastavku.

KAKO SU SE MIROLJUBIVI MAORI PRETVORILI U OSEBUJNE RATNIKE

Rani Maori bili su vrlo miroljubivi u usporedbi s kasnijim naraštajima, čija se militantnost razvila zbog okršaja među plemenima. Prvi doseljenici nisu se nazivali Maorima sve do dolaska europskih kolonista u 18. stoljeću. Trebalo im je vlastito ime kako bi se razlikovali od pridošlica. Nazivali su se Maorima, što je značilo „jednostavni” ili „prirodni“, a tako dijele i bogove u svojoj religiji – na jednostavne (maori) i moćne. Kao pristaše politeizma, oni štuju razne bogove, božice i duhove. Vjeruju da su preci i nadnaravna bića sveprisutni i sposobni pomoći plemenu u trenucima potrebe.

Europsko naseljavanje Novog Zelanda dogodilo se relativno nedavno. Novozelandski povjesničar Michael King opisao je Maore kao „posljednju veliku ljudsku zajednicu na zemlji netaknutu i na koju širi svijet ne utječe”. Rani europski istraživači, uključujući Abela Tasmana (koji je stigao 1642.) i kapetana Jamesa Cooka (koji je prvi put posjetio 1769.), izvijestili su o susretima s Maorima. Ova rana izvješća opisuju ih kao žestoku i ponosnu ratničku rasu. Međuplemenski ratovi su se često događali u ovom razdoblju, a pobjednici su porobili ili u nekim slučajevima čak i pojeli pobijeđene.

Kako izgleda Božić u svijetu? Pročitajte priče iz Kolumbije, Turske, Belgije i Albanije

HRABRI AVANTURISTI I OSOBNA PROŠLOST ISPISANA NA TETOVAŽAMA 

Putujući bez prestanka, Maori su se pokazali kao hrabri i snalažljivi avanturisti i jedni od najvećih pomoraca svih vremena. Kroz stoljeća izolacije od ostatka svijeta, stvorili su jedinstveno društvo s osebujnom umjetnošću, izvornim jezikom i fascinantnom mitologijom. Definirajući aspekti tradicionalne maorske kulture su slikarstvo, ručni radovi, ples, legende i tetovaže. Njihov jezik je njihov ponos, nose ga sa sobom u obliku body arta, a također je značajan dio njihovih drugih praksi. Samo je nekoliko ljudi koji razumiju ovaj jezik izvan autohtonih plemena. 

Tetoviranje je na Novi Zeland došlo iz drugih istočnih polinezijskih kultura. Jedinstveno je po tome što je urezano u kožu. Prvo se slika urezuje, zatim se dlijeto umoči u pigment koji se ubrizgava u kožu. To je izuzetno bolan i dug proces. Budući da tetoviranje uzrokuje curenje krvi, „tohunga-ta-oko”, odnosno majstori tetoviranja su vrlo „tapu“, u prijevodu sveti ljudi. Tijekom procesa tetoviranja svirala je flauta, a izvodile su se pjesme za pjevanje kako bi se ublažila bol. Postojale su i druge zabrane pa je tako tijekom tetoviranja lica posebno zabranjena seksualna intimnost i jedenje krute hrane.

Glava se smatra najsvetijim dijelom tijela, a većina tetovaža je na licu s više muškaraca nego žena. Tetovaža punog lica oduzima mnogo vremena, a dobar majstor pažljivo proučava strukturu kostiju osobe prije nego što počne svoju umjetnost. Tetoviranje je kod Maora obično počelo u pubertetu, uz mnoge obrede i rituale. Tetovaža je obilježila i obrede prijelaza i važne događaje u životu osobe. Svi visokorangirani Maori bili su tetovirani, a oni koji su ostali bez tetovaža smatrani su ljudima bez društvenog statusa.

Tajanstveni Huldufólk: mit o nevidljivim vilenjacima u koji dobar dio Islanđana i dalje vjeruje

MAORSKIM JEZIKOM GOVORI OKO 10-20 POSTO NOVOZELANĐANA

Do kraja 19. stoljeća posljedice rane kolonizacije, ratova i epidemija smanjile su populaciju Maora na 40.000. No, početkom 20. stoljeća maorsko stanovništvo se počelo oporavljati, a njihova je kultura oživjela. Trenutno na Novom Zelandu živi oko 650.000 Maora. Danas je maorski jedan od službenih jezika Novog Zelanda i smatra se nacionalnim blagom zemlje te postoje mnogi napori da se jezik uvede na različite načine u društvo.

Imaju svoje radio stanice, TV kanale, novine… Maorska televizija sada ima dva kanala, od kojih jedan (Te Reo) emitira 100 posto autohtoni jezik u udarnom terminu. Njihov je radio također odigrao važnu ulogu u revitalizaciji jezika. Novozelandski glazbenici uključili su maorski jezik u svoju glazbu, a maorski jezik i kultura također su postali važan dio novozelandskog turizma. Trenutne procjene o broju govornika koji tečno govore kreću se od 30.000 do 150.000, što je oko 10 do 20 posto ukupne populacije. Ovo se možda ne čini kao veliki postotak, ali je napredak u odnosu na rane 1900-te. Svi Maori sada govore i engleski…

Danas Maori u potpunosti sudjeluju u svim područjima kulturnog i društvenog života Novog Zelanda, vodeći uglavnom zapadnjački način života i u isto vrijeme ne gubeći dodir sa svojim stoljetnim tradicijama. Tradicionalne obiteljske veze aktivno se održavaju. Konkretno, takozvana „proširena obitelj” (Whanau) ostaje sastavni dio života. Mnogi su se Maori preselili u veća sela i gradove, no i dalje pretežno biraju mirniji život, u skladu s njihovom tradicijom. 

KAPA HAKA – ILI TRADICIONALNA IZVEDBA – VAŽAN JE KULTURNI DIO BAŠTINE MAORA

Impresivan dojam nekad na neprijatelje, a danas na putnike i turiste čini Haka, jedan od drevnih plesova kojeg su maorski ratnici tradicionalno izvodili na bojnom polju, a potječe iz približno 1845. godine. All Blacks, međunarodna ragbi reprezentacija Novog Zelanda, izvodi haku neposredno prije međunarodnih utakmica, kao i tradicionalni maorski ratni poklič prije svakog dvoboja.

Još jedna od tradicionalnih djelatnosti koju su Maori sačuvali je tkanje – raranga – čime izrađuju košare, prostirke, suknje i ogrtače – sve to od novozelandskog lana. Postoji više od pedeset različitih vrsta ovog lana, a Maori točno znaju koja je dobra za koju upotrebu. Prvi Polinežani donijeli su umjetnost tkanja i pletenja na Novi Zeland. Umjetnost tkanja više je od vještina i tehnika, utjelovljuje duhovne vrijednosti naroda, a obrasci su puni simbolike i skrivenih značenja. Raranga se koristi za proizvodnju kućanskih proizvoda kao što je „kete harakeke“, u prijevodu košare od lana, koju svakodnevno koriste i suvremeni Maori.

HRANU OBIČNO KUHAJU U PODZEMNIM PEĆNICAMA ZVANIM HANGI

Maorska prehrana temelji se na peradi i ribi te je dopunjena začinima od samoniklog bilja i korijena. Također uzgajaju korjenasto povrće i voće u svojim plemenskim vrtovima, uključujući jam, bundeve i kumaru (slatki krumpir). Svoju hranu obično kuhaju u podzemnim pećnicama zvanim hangi. Do danas se ova tradicionalna metoda koristi u posebnim prilikama, omogućujući stvaranje svečanih delicija od tradicionalnih sastojaka.

TARARA –  POSTOJI BLISKA VEZA IZMEĐU HRVATA I MAORA

Inače, postoji veza između Hrvata i Maora, koji za nas imaju i posebno ime na maorskom – Tarara. Naime, zbog austrougarske politike prema Dalmaciji krajem 19. stoljeća, brojne su hrvatske obitelji osiromašile te su počele iseljavati. Dio Dalmatinaca završio je na Novom Zelandu, gdje su radili kao kopači kauri smole i tamo su ženili maorske žene, pa danas i nije toliko neobično na Novom Zelandu pronaći Maore s hrvatskim prezimenima Matić, Yelash, Petričević. O ovoj neobičnoj vezi između dva naroda prije nekoliko godina knjigu je napisala hrvatska antropologinja Senka Božić-Vrbančić…. 

Dalmatinci su se u bračne zajednice povezali s pripadnicama maorskih plemena Te Aupouri, Ngati Kuri, Ngati Kahu i Te Rarawa pa je tako danas poznata i maorsko-hrvatska zajednica na Novom Zelandu.

PODIJELI: