Pripadnici naroda Šerpa, danas poznatiji kao vodiči i visinski nosači tereta, još su u srednjem vijeku naselili područje Himalaja i planine poznaju bolje od ikoga. Naziv Šerpa se najčešće koristi za sve ljude koji sudjeluju u himalajskim ekspedicijama kao pomagači i iskusni planinari, ali njihova kompleksna povijest i način života puno su više od toga. U nastavku saznajte tko su zapravo Šerpe, kako izgleda njihova kultura te zašto većinu svog života provedu u planinama!
TKO SU ŠERPE? ŽIVOT I KULTURA JUŽNOTIBETSKOG NARODA
Današnja zajednica Šerpa i dalje većinom živi u Nepalu, ali slijedom raznolikih okolnosti, mnogi od njih su migrirali u inozemstvo, posebice u New York. Riječ Šerpa dolazi iz njihovog materinjeg jezika i odnosi se na ljude koji dolaze s istoka, a izvorna domovina Šerpa nalazi se u istočnom dijelu Nepala. Danas ovaj narod broji dvadesetak klanova koji uglavnom žive od poljoprivrede i stočarstva, uzgajaju krumpir, rižu i pšenicu, a od tibetanskog goveda dobivaju mlijeko, sir i meso.
Iako se često govori da Šerpe koje rade kao planinski vodiči jako dobro zarađuju, to je rijetko kada slučaj te mnogi od njih pola godine provode u inozemstvu radeći fizičke poslove kako bi prehranili obitelj i pripremili se za otvaranje nadolazeće sezone penjanja u svojoj domovini. Kultura Šerpa najsličnija je tibetanskoj kulturi zbog bliskosti tih dviju zajednica i iste religijske pripadnosti. Većina Šerpa su budisti, a vjerski vođe lame su zaduženi za izvođenje svih ceremonija i rituala u selu. Budući da su Šerpe jako spiritualan narod, njihova vjera uključuje i štovanje duhova prirode koji žive u šumama i planinama. Zato su Šerpe poznati kao anđeli čuvari planina jer vjeruju kako su one dom bogova, a njihova je uloga da paze tko će kročiti na planinu i kako će se prema njoj odnositi.
SPIRITUALNA LJUBAV PREMA PLANINI
Prema tibetanskom vjerovanju Mount Everest, odnosno Chomolungma, dom je budističke božice Miyolangsangme, a narod Šerpa vjeruje da je upravo ona ta koja je dozvolila prvim istraživačima, Tenzingu Norgayju i Edmundu Hillaryju, da se 1953. uspnu na taj planinski vrh. Planina je za ovu zajednicu puno više od stijena i masivnog kamenja, ona je božanstvo kojeg se štuje. Najviši vrhovi planina su dom bogova i njih se ne treba osvajati već promatrati i štovati iz daljine.
Rušenje rekorda i opsesija osvajanjem vrhova europski je trend koji je zahvatio svijet popularizacijom penjanja na himalajske vrhove, a čak i oni Šerpe koji se penju i asistiraju u mnogim ekspedicijama vjeruju da se nesreće na planini događaju onda kada se ne poštuje bogove. Uz poslove organizacije, navigacije, koordinacije i postavljanja kampa, vodiči Šerpe uvijek čiste iza penjača te vraćaju taj dio planine u stanje u kojem su ga i zatekli te zahvaljuju bogovima što su ih ugostili.
JUŽNOTIBETSKI NAROD ŠERPA: SPRETNI VODIČI DOBRIH NAMJERA
Posao Šerpe na planini jest da podiže kamp, koordinira pomoćne vodiče i nosače, osigurava da su svi tereti pravilno raspoređeni i općenito je zadužen za održavanje sigurnosti grupe. Šerpe su uglavnom i oni koji hodaju ispred grupe i provjeravaju stabilnost i sigurnost nadolazeće staze te terena. Osim što nose vode, boce s kisikom i hranu, Šerpe su vrhunski navigatori jer se odlično snalaze na planinama. Budući da jako dobro podnose izuzetno niske temperature čak i do minus 50 stupnjeva, Šerpe su ti koji u tzv. zonama smrti brinu o tome da njihovi klijenti, penjači, imaju dovoljno kisika i snage za povratak.
Za razliku od većine aklimatiziranih alpinista, Šerpe su puno izdržljiviji i otporniji na hladnoću, nemilosrdnu klimu i visinske bolesti. Neke studije su pokazale da su se Šerpe, kroz godine provedene u visokim područjima u kojima je zrak rijedak, genetski prilagodile te njihov način disanja osigurava bolju cirkulaciju pluća i bolju apsorpciju kisika. Prehrana je također vrlo važna kako bi organizam održavali jakim i zdravim pa se tako prehrana Šerpa vodiča bazira na povrću i ugljikohidratima, posebice riži i leći.
OBITELJSKA TRADICIJA I TEŠKI ŽIVOTNI UVJETI
Šerpe u Nepalu žive skromno te u vrlo ranoj dobi kreću privređivati za obitelj. Većina vodiča odrasta uz priče starijih o planinama i penjanju na planinske vrhove. Nekima je san postati visinskim nosačima i vodičima pa nastavljaju obiteljsku tradiciju, a velik dio Šerpa je to jedini izvor zarade. Iako je turizam u području Himalaja jako važna grana gospodarstva, zarada vodiča uglavnom nije dovoljna za uzdržavanje cijele obitelji tijekom čitave godine. Prosječna cijena pojedinačne dozvole za osvajanje planinskih vrhova je oko 11 000 dolara, a cjelokupni aranžmani ekspedicija stoje i do 100 000 dolara po osobi.
Iako često možemo čuti da Šerpe jako dobro žive od toga i da imaju najviši standard u svojoj zajednici, stvarnost je ipak malo drugačija. Od svih navedenih troškova ekspedicije samo 5 000 dolara u prosjeku odlazi Šerpama, s time da većina novaca ostaje nepalskoj vladi. Čitava zajednica Šerpa je nezadovoljna podrškom nepalske vlade jer smatraju da ne cijeni rizike koje posao visinskih nosača i vodiča podrazumijeva. Nakon strašne tragedije 2014. godine kada je nakon lavine poginulo 16 Šerpa, nepalska vlada je obiteljima poginulih dala kompenzaciju od 400 dolara što je manje od četvrtine iznosa koliko bi vodič početnik bio plaćen nakon jedne sezone.
OPTIMIZMOM PROTIV SUROVE REALNOSTI
Mnogi Šerpe većinu života provedu na planini, a s njom osjećaju duboku i neopisivu povezanost. Skromni vodiči iz nepalskih gradova podnose mnoge žrtve i rizike kako bi ekspedicije pratili do samog vrha, a sve to čine vodeći brigu o svakom pojedincu. Odnos koji imaju prema prirodi i s kojim se poštovanjem odnose prema njoj nešto je iz čega svi možemo učiti, a optimizam koji pokazuju usprkos svim životnim izazovima nešto je čemu se možemo diviti.
