Iako u službenom nazivu ove zemlje stoji da je ona Demokratska Narodna Republika, ona je sve samo ne demokratska i narodna. Zemlja u kojoj narod kolektivno pati od neuhranjenosti, sustavnog indoktriniranja i apsolutne neslobode ne možemo smatrati zaštićenim od strane države. Možda je velik dio populacije u Sjevernoj Koreji zaista sretan jer naprosto ne zna za bolje (a što ne znaš valjda ti ne može nauditi), ali promatrači koji su posjetili ovu neobičnu zemlju najčešće svjedoče diskretnim znakovima ljudskog nezadovoljstva i želje za boljim životom.
Suptilni znakovi su najviše što ćete moći primijetiti jer rijetko tko se usuđuje riskirati kažnjavanje i mučenje čitave svoje obitelji zato što je poželio bolji život od ovoga što su mu Dragi Vođe omogućili. Koreanci od malih nogu odrastaju u kultu jedne države te ih se podređuje prihvaćanju ideologije koja iznad svega stavlja vladara, državu i vojsku.
ŽIVOT U SJEVERNOJ KOREJI DANAS: NEMILOSRDNI, ALI DRAGI VOĐE
Propaganda u ovoj državi je sveprisutna i konstantna. Svako jutro u pola sedam radni narod budi se uz propagandnu glazbu koja odzvanja cijelim gradom. Podizanje morala radničkoj klasi od iznimne je važnosti pa tako žene domaćice, između osam i devet sati ujutro, dobrovoljno izvode koreografiju na gradskom trgu kako bi uljepšale dan radnicima koji prolaze.
Slike vođa i radničke parole krase svaki kut gradova, a sami građani nose crvene značke s licem Kim Il Sunga ili King Jong Una. Ljudi su tako postali svojevrsni promotivni materijal države, noseći značke koje nikada nećete vidjeti na strancima jer se takvo što mora zaraditi vjernim služenjem Vođi i naciji.
Na televiziji postoje dva programa na kojima se prikazuju posjeti Kim Jong Una tvornicama kako bi narod uvijek bio svjestan napora koje čini za njih i za državu. Sve je toliko podređeno održavanju reda, discipline i obožavanju vladajućih figura da Sjevernokoreanci drugačije računaju vrijeme i to prema Kim Il Sungu, vječnom predsjedniku koji je umro 1994. godine. Od tada se vrijeme računa u Juche godinama prema istoimenoj ideologiji po kojoj se država zasniva na samodostatnosti naroda i izoliranju od ostatka svijeta. Takva državna filozofija dovela je Sjevernu Koreju do raširenog ekonomskog sloma, masovne neimaštine i kolektivne gladi.
IZVANA GLADAC, IZNUTRA JADAC
Do Sjeverne Koreje možete skoknuti samo ako prije toga svratite do Kine. Također, ne možete doći bez najave, plana i programa jer vas prvo čeka višemjesečna procedura izdavanja vize, organiziranja grupe s kojom ćete putovati i pronalazak vodiča s kojima ćete obići sve ono što ste planirali. Strogo je zabranjeno odvajanje od grupe, a posljedice za neposluh jednako su neugodne za turiste, kao i za domaće stanovništvo. Vojska se nalazi na svakom koraku, a njih će pratiti budne oči sigurnosnih kamera.
Veći gradovi iznenađujuće su razvijeni, posebice Pyongyang koji ima i najdublji metro na svijetu, visoke zgrade u sovjetskom stilu, zabavne parkove, ali i mnoštvo zaboravljenih gradilišta. Posebno je zanimljiv Ryugyong Hotel, zamišljen kao najviši hotel u svijetu čija je gradnja uslijed raspada Sovjetskog Saveza 1992. godine obustavljena. Kako za navedeni hotel, tako je i za velik broj sjevernokorejskih zgrada karakteristično to da su izvana naizgled savršeno izgrađene, no iznutra su prazne, nedovršene i tmurne.
ŽIVOT LJUDI U GRADU I NA SELU
Za sretnike koji žive u glavnom gradu Pyongyangu, bez previše okolišanja mogli bismo reći da su elitni sloj koji uživa mnoge privilegije poput besplatnih stanova kao nagradu za odano služenje domovini. Restorani su rezervirani za visoki sloj stanovništva i za turiste, a posebno su popularni vrteći restorani na vrhovima hotela. S druge strane, tek mali dio stanovništva Sjeverne Koreje može si priuštiti raskošni jelovnik, a meso jedu u prosjeku jednom mjesečno. Oni koji žive na selu hrane se isključivo onime što su i posijali, ali naravno da se pritom uzima u obzir gramaža koju određuje maršal ovisno o ukupnom usjevu riže. Svi građani Sjeverne Koreje obavezni su barem jednom godišnje raditi na polju riže, bez obzira na svoju profesiju i zaduženja.
Zanimljivo jest da, u zemlji koja je na vrhu ljestvica proizvođača voća i povrća u svijetu, narod gladuje zbog izvoza hrane i to većinom u Kinu. Tužna je spoznaja da je devedesetih godina prošlog stoljeća čak 2 milijuna ljudi u Sjevernoj Koreji umrlo od gladi, a stanje se nije popravilo ni danas. Situacija je posebice teška za djecu koja pate od neuhranjenosti, a u državi s malo hrane i strogim režimom, visoka je i stopa smrtnosti novorođenčadi.
PRAVI KOMUNISTIČKI ČOVJEK I ŽENSTVENE DRUGARICE
Kada krenu u školu, djeca prolaze kroz intenzivan proces indoktrinacije, a cilj takvog obrazovanja jest postati potpuni komunistički čovjek koji mora poznavati ideologiju svoje zemlje, njegovati kulturna znanja te razvijati fizičku snagu. Masovna gimnastika poput one koja stoji iza poznatog događaja Mass Games, igra važnu ulogu upravo u sportskoj naobrazbi školaraca. Učenici tako najbolje postaju svjesni da svaki njihov pokret pokreće promjene ili pak održava stabilnost grupe. Ženama je vrlo rano također predodređen životni put, a nekada ih se regrutira i za službenu funkciju zadovoljavanja vladara i državnih dužnosnika.
Postoje brojna svjedočanstva žena koja su uspjele pobjeći iz Sjeverne Koreje, ali na kraju ih nije dočekala sloboda u Kini već su prodavane u roblje. Zlostavljane u domovini i u državi u kojoj su tražile spas, žene su u posebno lošem položaju unutar i van Sjeverne Koreje. Navodno žene donose čak 70% prihoda u svoja kućanstva jer su nerijetko prisilno zaposlene u tvornicama.
Kada idu na posao, ne mogu putovati biciklom. Budući da ne smiju nositi hlače jer nisu dovoljno ženstvene, suknje im previše smetaju za vožnju bicikla koje je najčešće prijevozno sredstvo radničke klase. Koliko se pazi na to kako žene i muškarci izgledaju, očigledno je u suludoj praksi odlaska frizeru kada mušterije mogu birati između zakonom dozvoljenih 15 muških i 18 ženskih frizura.
POSTOJI LI ŽIVOT BEZ SLOBODE?
Skepticizam kojemu smo bili skloni kada smo čitali senzacionalističke naslove o nehumanim životnim uvjetima u Sjevernoj Koreji, htjeli smo ublažiti objektivnim pristupanjem ovoj temi. Nažalost, nismo pronašli puno novih spoznaja koji bi ublažili naš prvotni dojam. Zaista vjerujemo da u toj zemlji postoje ljudi koji su sretni, makar iz razloga jer ne znaju za više i bolje.
No, činjenica da većina naroda poslušno živi u strahu i neimaštini pod čizmom diktatora i usputnih generala je stravična. Oni koji će se tomu pobuniti u najboljem slučaju će završiti u radnom logoru i na prisilnom neplaćenom radu u tvornici. Oni koji će imati više sreće možda će uspjeti pobjeći potplaćujući vojsku i kineske sitne kriminalce, ali obitelj koju ostavljaju iza sebe osjetit će tragične posljedice.
Kao u dječjoj igri podizanja ega, državnici uvjeravaju narod da su višestruki svjetski prvaci i da je samo jedna Koreja. Nevjerojatno je da usprkos svemu neki stanovnici ruralnih krajeva pjevaju Disneyeve pjesme okopavajući polja riže i da postoji ogroman broj vrhunskih sportaša, umjetnika i znanstvenika čija imena nažalost nikada nećemo čuti. Možda dođe dan kada će ljudi Sjeverne Koreje dobiti slobodu, a sloboda je prvi i najvažniji korak u bivanju sretnim ljudskim bićem koje stvara svoj vlastiti put i sudbinu.
@putni.kofer Znate li tko su svjetski nogometni prvaci? ??? #putnikofer #sjevernakoreja #putovanja
♬ original sound – putni.kofer
