Fordlandia, gradić koji je Henry Ford izgradio radi proizvodnje gume, priča je o tami prašume koja nadvladava blještava svjetla američkog kapitalizma

Henry Ford, osnivač automobilskog giganta, poznat po revoluciji proizvodne linije koju je podijelio na manje, precizne zadatke za radnike, bio je svojevrsni Elon Musk svog vremena – ekscentrični pojedinac, tada najbogatiji na svijetu, s vizionarskim pogledom na tehnologiju kao na sredstvo transformacije svijeta. Kontroverzni Ford bio je pacifist koji je prezirao Židove, zagovarač za žensko pravo glasa koji je ženama davao niže plaće, protivnik banaka i Wall Streeta koji mrzi sindikate. Njegovom industrijskom proboju divili su se Hitler i Mussolini, Lenjin i Trocki.

Vjerovao je da marljivost i rad mogu transformirati društva, a da je lijenost uzrok svih zala, pa i Prvog svjetskog rata kojeg je neuspješno pokušao zaustaviti slanjem broda s humanistima i intelektualcima u Europu. Ford se protivio nacionalizmu, pa je u jednom trenutku naručio dizajn zastave svih naroda. Prezirao je krave, kao nedovoljno efikasne ‘strojeve’, pa je snažno zagovarao upotrebu soje koju je nametao svojim zaposlenicima na banketima s raznim prehrambenim proizvodima od te mahunarke.

Rođen na farmi u Michiganu 1863., automobilsku kompaniju osnovao je tek s četrdeset, a slavni Model T predstavio s tek četrdeset i pet godina. Industriju je, osim revolucijom proizvodnog procesa kojom je značajno smanjio njezine troškove, promijenio i uvođenjem sociološkog proučavanja radnika.

• 

Početkom 1914. Ford je objavio da će njegova tvrtka radnicima plaćati pet dolara za osmosatni radni dan, što je tada bilo dvostruko više od industrijskog standarda. Vjerovao je da će time stvoriti odanije i efikasnije radnike i pomoći im da pronađu životnu svrhu.

Kompanija je osnovala sociološki odjel koji se bavio promatranjem, kontrolom i savjetovanjem radnika – što da jedu, što da kupuju, čega da se klone. Inspektori, koji su bilježili svakakve podatke o radnicima, pa i njihove seksualne navike, poticali su ih da kupuju usisavače, vešmašine te naravno – Model T. Ford je od svojih radnika time htio istovremeno stvoriti potrošače za bujajuću američku industriju.

Tom bujanju početkom dvadesetih zaprijetio je kartel koji se stvorio s druge strane oceana. Britanski državni tajnik za kolonije, budući premijer Winston Churchill, podržao je plan regulacije proizvodnje kaučukovca kako ponuda ne bi premašila potražnju i da bi se time cijena te sirovine održala visokom. Američka industrija je kaučukovac, stablo od kojeg se proizvode gume, većinom dobivala iz britanskih kolonija na jugoistoku Azije. Ford je stoga pokrenuo plan proizvodnje svog kaučukovca u Latinskoj ili Južnoj Americi. Konačan izbor pao je na Brazil.

Brazilska Amazonija dom je biljke Hevea brasiliensis, brazilskog kaučukovca koji proizvodi najelastičniju i najčišću gumu. Od početka osamnaestog do kraja devetnaestog stoljeća Brazil je opskrbljivao gotovo svu svjetsku gumu za kojom je potražnja značajno narasla nakon Industrijske revolucije, piše Greg Grandin u svojoj knjizi o Fordlandiji.

Ustaljeni ‘biznis’ Brazila ugrozio je Britanac Henry Wickham koji je 1876. uspio prokrijumčariti 70 tisuća sjemena kaučukovca i predati ih londonskim Kraljevskim botaničkim vrtovima gdje su biljke pripremljene za azijske plantaže. Kraljica Victorija odlikovala je Wichkama zbog njegovog pothvata, a brazilski kaučukovac bolje se snašao u azijskim krajolicima gdje nije bilo nametnika naviknutih na njih kao u Južnoj Americi.

• 

Fordova tvrtka, s ambicijom vraćanja Brazilu njegove ‘gumene slave’, odlučila je uspostaviti svoju plantažu u dubini Amazonije, na rijeci Tapajos, istočno od prašumskog Manausa, grada s gumenom cestom oko kazališta koja sprječava da kočije remete predstave.

Budući gradić dobio je ime Fordlandia, što je portugalska inačica naziva Fordville. “Ako stroj, traktor, može napraviti proboj u velikom zelenom zidu amazonske džungle, ako Ford posadi milijune kaučukovca tamo gdje je nekada bila samoća džungle”, pisale su tada jedne njemačke novine, “onda romantična povijest gume dobiva novo poglavlje. Počinje nova,  titanska borba između prirode i modernog čovjeka.”

Fordlandia nije trebala biti samo izvor gume za američku industriju, nego i grad u kojem će Ford ostvariti svoju viziju idealnog gradića, što mu nije polazilo za rukom u domovini. Radovi su krenuli 1928., uoči početka Velike depresije, a bitku je priroda počela dobivati od samog začetka. Izmjenjivi vodostaji rijeka brodovima su otežali dostavu potrebnih alata i strojeva, kao i odvoz oborenih stabala koja su ostala truliti na teritoriju buduće plantaže.

Menadžeri koje je Ford poslao nisu imali dovoljno znanja o tropskoj botanici, pa su im prvi, a i svi kasniji usjevi kaučukovca propadali jer su bili preblizu jedni drugima i time skloniji bolestima. Tvrtka je imala poteškoća i u regrutiranju radne snage jer lokalno stanovništvo nije privlačio novac. Oni koji su pak dolazili to bi činili u prevelikom broju, dovodeći sa sobom cijele obitelji.

Oko idealnog američkog grada iz vizije Forda, sa školom, bolnicom, trgovima, kinom, bazenima i vodotornjem sa zvonom koje se čulo u radijusu od 7 milja, niknuo je i grad poroka, s potleušicama, bordelima i ilegalnim kafićima.

Fordovi sociolozi bezuspješno su pokušali nametnuti prohibiciju među domorodačkim radnicima, te su ih, naravno, motivirali da jedu soju. Lokalna klima pak nije odgovarala onima koji su stigli iz SAD-a te su svoj tamošnji boravak opisivali kao “život u parnoj kupelji”. Stanovnike Fordlandije pogađale su razne bolesti, napadale ih najezde muha te ih ubijali amazonski predatori poput zmija.

Fordova tvrtka, dočekana u Brazilu s prvotnim oduševljenjem, s vremenom je sve više optuživana da je za potrebne dozvole potplatila lokalne dužnosnike, a 1930. godine u Fordlandiji se dogodila pobuna radnika nakon što su bili primorani čekati u redu za hranu koju su ranije posluživali konobari.

Radnici, žaleći se na pokvarenu hranu, mačetama su potjerali američko osoblje u prašumu, a potom uništili velik dio gradića. Pobunjenike sa sloganima “Brazil za Brazilce” i “smrt Amerikancima” u konačnici je zaustavila vojska. Poteškoće života u džungli s vremenom su svladane, no Fordlandia i dalje nije uspješno ispunjavala svoju svrhu – proizvodnju gume. Fordov botaničar 1936. stoga je predložio osnivanje još jedne plantaže, nazvane Belterra.

U gotovo dva desetljeća dugim pokušajima razvoja Fordlandije i Belterre Henry Ford je, suprotno savjetima svojih stručnjaka, na ta dva imanja neuspješno potrošio desetke milijuna dolara, a on sam nikad nije posjetio ta mjesta iz svoje ambiciozne vizije. Nakon kraja Drugog svjetskog rata razvijena je sintetička guma, pa je pala i potražnja za tom sirovinom, a time i snovi Forda o financijskoj održivosti južnoameričke avanture.

Dva imanja Brazilu je 1945. prodao Fordov unuk. Njihova vrijednost je tada procijenjena na 8 milijuna dolara, a Brazilci su ih kupili za 244 tisuće. Fordlandia je do početka ovog milenija bila većinom napuštena. Tada su u nju počeli dolaziti stanovnici koji se danas većinom bave stočarstvom i poljoprivredom. Oko gradića je pak razvijena ekstenzivna proizvodnja Fordu najdraže soje koja je zaslužna za velik udio deforestacije ‘pluća svijeta’. Titanska borba čovjeka i prirode se nastavlja.