Stanovnici ovog sela sami za života izrađuju svoj lijes, a litice u okolici služe im kao groblje! Neobičan običaj star je 2000 godina

Od kremacije do nebeskih pokopa, čini se da je svijet smrti jednako šarolik kao i svijet živih. Običaja ima koliko i ljudi, a jedan od njih doista je nesvakidašnji, barem za naše pojmove. On nas vodi do dalekih, predivnih i egzotičnih Filipina, među pripadnike naroda Igorot koji svoje pokojnike, u ljesovima koji su si oni sami izradili za života, vješaju na gotovo na vertikalnu stijenu, visoko iznad zemlje… Na Filipinima postoji viseće groblje!

Ovaj neobičan, drevni običaj prakticira se u filipinskom selu Sagada, usred planina, na sjeveru Luzona, inače najvećeg i najgušće naseljenog filipinskog otoka. Čudnovati običaj star je oko 2000 godina, a uz njega se veže i duboko ukorijenjeno vjerovanje: na tom visećem groblju, visoko iznad zemlje, pokojnici su još bliže duhovima njihovih predaka.

To je tek početak doista neobičan, a na momente dosta morbidnih detalja vezanih uz neobičnu tradiciju ukopa u tom selu. Za početak, pokojnici su si za života, tradicionalno, sami izrađivali lijesove ili ih dubili iz debla lokalnih stabala. Obično su lijesovi bili mali, dugački tek jedan metar, no s vremenom su narasli u dimenzijama te postali dugački oko dva metra. Isto tako, pokojnik bi, sa strane lijesa kojeg si je pripremio, sam ispisao svoje ime.

No, postoji nešto što se zove smrtna stolica. Naime, BBC prenosi kako se tijelo pokojnika, prije nego što bi ga smjestili u lijes te pokopali na litici, postavljalo u tzv. smrtnu stolicu odnosno stolicu smrti. Na nju bi stavili i bilja te tijelo prekrili dekom, a zatim ga dimili kako bi se truljenje istog odgodilo na nekoliko dana i kako bi se najbliži mogli oprostiti od pokojnika.

Ni, to nije sve. Naime, lijesovi su nekada bili vrlo skromni u dimenzijama pa je obitelj pokojnika, kada bi premještala tijelo sa stolice u lijes, trebala ponekad lomiti njegove kosti kako bi ga nagurala u fetalnom položaju u drveni lijes. I sam taj položaj imao simboličko značenje. On je u neku ruku značio vraćanje na ‘tvorničke postavke’: u fetalni položaj u kojem smo svi bili u maternici.

Čak ni to nije kraj neobične tradicije pokopa. Nakon toga bi muškarci u liticu postavljali metalne klinove na koje bi se lijes s pokojnikom objesio, odnosno zakačio, a prije nego što bi to i napravili članovi obitelji pokojnika bi pustili da raspadajuće tekućine iz njegova tijela kapaju na njihovu kožu. Vjerovali su da to donosi sreću.

Iako su se takva viseća groblja kroz povijest mogla naći, primjerice, i u nekim područjima u Kini ili pak Indoneziji, Sagada je jedino mjesto gdje su se oni primjenjivali na Filipinima. Isto tako je jedno od rijetkih mjesta gdje ta tradicija nije u potpunosti zamrla iako je teško dokučiti kada je točno bio posljednji pogreb. Prema dostupnim informacijama, navodno je posljednji ‘službeni’ zabilježen 2010. godine.

Takvi pogrebi posljednjih su desetljeća postali prava rijetkost jer je trend zakapanje na standardnim grobljima, a navodno i prije, kada su bili česti, nisu bili za svakoga, već samo za pripadnike zajednice koji su istu na neki način zadužili. Danas viseće groblje, osim posljednjeg počivališta, predstavlja i svojevrsnu turističku atrakciju.