Neće ostati gladni
Mjesta
Prošli smo biciklom “cestu smrti” na kojoj je nekad godišnje umiralo 300 ljudi: adrenalinski spust uz provaliju iskustvo je koje se ne zaboravlja
Jedno je to od onih sjećanja koja nikad neće izblijediti. Gusta magla, na tlu uredno poredani bicikli i ono uzbuđenje pred novu pustolovinu. Zatim čvrsti stisak volana i duboki udah, pa malo kasnije bol u smrznutim prstima, do mjere da sam jedva stiskala kočnicu, pa novi adrenalinski nalet kad sam napokon krenula juriti po slavnom makadamu. Zaboravljajući, opijena životom, da me potencijalno samo jedna nesmotrena greška dijeli od 600 metara duboke provalije… Sjećanje o kojem pričam je sjećanje na vožnju, odnosno spust biciklom, po jednoj od najopasnijih prometnica svijeta. Bolivijska cesta smrti jedno je od onih iskustava i avantura koje se ne zaboravljaju. Bilo je to prije nekoliko godina, no kao da je bilo jučer.
SVE DO 2006. NA CESTI JE POGIBALO 300 LJUDI GODIŠNJE
Naravno, ‘cesta smrti’ nije službeni naziv jednog od najslavnijih makadama na svijetu. Ime joj je cesta Sjeverni Yungas, a građena je 1930-ih godina. Svojim su je rukama izradili paragvajski ratni zarobljenici. Nimalo simpatičan nadimak dobila je 1995. godine zahvaljujući brutalnoj statistici koja se vezivala uz nju. Naime, na njoj je svake godine, sve do 2006., pogibalo oko 300 ljudi. Tada je izgrađena nova cesta koja je spajala La Paz i Coroico, pa je ova izgubila na svom dotadašnjem prometnom značaju. Nerijetko bi ljudi, u doba kada je bila jedini put, molili prije nego što bi krenuli na put njome.
Nije ni čudo. Naime, s jedne strane svega tri metra široke ceste dočekat će vas stijene. S druge strane, duboke provalije zavijene u zelenilo. Ironično – i nekako kontra zdravom razumu – vodiči će vas tijekom spusta savjetovati da se držite upravo te, lijeve strane dok se spuštate… Asfalta nema. Dapače, makadam je mjestimično prošaran i većim stijenama i kamenjem, ponekad vozite kroz i do 30 centimetara duboku vodu, ponekad kroz vodopade. Gume mogu puknuti samo tako. Samo tako, ako niste pažljivi, možete i pasti.
SPUST POČINJE NA VISINI OD 4700 METARA
Većina putnika koje ćete u današnje doba zateći na toj cesti zaljubljenici su u adrenalin te turisti. Cesta je vrlo popularna za vožnju biciklima i niz turističkih operatera u La Pazu nudi taj jednodnevni aranžman. Dobro je odabrati nekog pouzdanog jer se, u konačnici, doista ne radi o bezopasnom izletu. Spust počinje na visini od oko 4700 metara, dok je sama ‘cesta smrti’ dugačka oko 60 kilometara. Kreće se ujutro, a izlet je cjelodnevni. U svakom slučaju, početni dio spusta vozit ćete po asfaltiranoj standardnoj cesti, po kojoj se najnormalnije odvija promet, a tek se nešto kasnije uključiti na zloglasni makadam.
HLADNOĆA U KOMBINACIJI S KIŠOM UTJEČE NA MOGUĆNOST KOČENJA
Hladnoća na toj prvoj dionici bila je grozna. Dobili smo kompletnu opremu, među ostalim i rukavice, no bila je magla i padala je kiša, a visoka nadmorska visina i brzina kojom se spuštaš na biciklu značila je da su nam se prsti počeli doslovno lediti. Ja osobno u jednom trenutku više nisam imala povjerenja da ću moći sigurno zakočiti ako bude trebalo pa sam nakratko utočište potražila u kombiju koji nas je pratio.
Razmišljala sam kasnije kako bih svakome tko odluči ići na taj izlet savjetovala da za tu prvu dionicu puta, ako vremenski uvjeti budu tako izazovni, jednostavno ponese najobičnije gumene rukavice i navuče ih preko onih koje tamo dobije kako bi mu prsti ostali suhi. Inače, svaku grupu biciklista obavezno prati vozilo s rezervnim biciklima i ostalom opremom u koje se možete skloniti u svakom trenutku kad vam treba predah.
VODIČ DAJE PRECIZNE UPUTE KAKO PRISTUPITI KOJOJ DIONICI PUTA
No, ubrzo je uslijedilo ono što smo svi s nestrpljenjem čekali – uključenje na ‘cestu smrti’ koju se svojedobno čak smatralo jednom od najopasnijih cesta na svijetu. Da ste na njoj upozorit će vas i veliki znak, a uslijedit će i uputstva vodiča. Svako malo ćemo zastati i on će nas navoditi kako pristupiti kojoj dionici puta. Isto tako, bila je predviđena i pauza za užinu. Ironično, kako ste tijekom spusta koncentrirani na vožnju i na to da se ne polomite, većinu vremena ne stignete posvetiti veću pažnju u okruženju u kojem se nalazite. Za to služe pauze.
Naime, priroda je nevjerojatna, a spust – koji je počeo na visokih skoro pet tisuća metara, završava doslovno u džungli, na visini od 1000 metara. Tamo ćete kratko odmoriti u nekom od kafića dok će vodiči spremati opremu i bicikle, a nakon toga ćete svi zajedno produžiti do nekog od obližnjih odmarališta na pošteni obrok i odmor. Tamo će biti dostupni i tuševi te bazeni. U La Paz smo se vratili kasno navečer. Naravno, moja skupina biciklističkih entuzijasta tog dana nije bila jedina na cesti smrti. Bilo je više skupina.
PROMET ZA AUTOBUSE I KAMIONE ZABRANJEN 2007. GODINE
Godišnje, kaže internet, tu cestu posjeti oko 25 tisuća turista, većina njih upravo na biciklima. Inače, upravo je ona poprište jedne od najozbiljnijih prometnih nesreća ikada zabilježenih u Boliviji. Naime, 1983. godine autobus koji je vozio njome sletio je u provaliju pri čemu je umrlo oko 100 ljudi. Navodno je, isto tako, sve dok nije izgrađena već spomenuta alternativna prometnica, u provaliji godišnje u prosjeku završilo 26 vozila. Sigurnosna situacija postala je mnogo bolja kada su 2007. godine zabranili da njome voze autobusi i kamioni. Od tada ona predstavlja prvenstveno turističku atrakciju, no incidenti se i dalje znaju dogoditi. Neki izvori tvrde da je od 1998. godine prosjek pet smrtnih slučajeva godišnje. Drugi navode kako je dosad na njoj stradalo najmanje 20 biciklista.