Prošarano kamenim uličicama opasanim drvima maslina, slikovito andaluzijsko selo Marinaleda po mnogo čemu je jedinstveno u svijetu. Neke su posebnosti vidljive na prvi pogled: nema velikih oglasnih plakata, svjetlećih reklama uz prometnice, nema McDonald’sa i Starbucksa, zidove krase grafiti koji prikazuju Che Guevaru, Lenjina i Ghandija. Druge, one još neobičnije posebnosti, otkrivaju se kad se zagrebe u način života ovog mjesta s 3000 stanovnika, smještenog u blizini Seville.
U MARINALEDI, SELU S 3000 STANOVNIKA, JAVNI RESURSI I INTERNET SU BESPLATNI, A ZA USELJENJE POSTOJI LISTA ČEKANJA
Marinaleda je selo u kojem su gotovo svi zaposleni, a plaće iznose od 1200 do 1500 eura. Gradske vlasti pomažu mladim obiteljima izgraditi kuće, nakon čega oni plaćaju najamninu od tek 15 eura mjesečno. Javni i zajednički interes je ispred privatnog, a svi javni resursi su svima dostupni i besplatni, od interneta do zdravstvenih usluga. Grad nema policiju i pokazalo se da i nije potrebna – život funkcionira po principu solidarnosti i volontiranja te kriminala praktički ni nema.
Već nekoliko desetljeća usred kapitalističke Španjolske i Europe, ali i praktički cijelog svijeta, ovo mjestašce odolijeva konzumerizmu i postalo je simbol prave utopije. Za sve je zaslužan gradonačelnik Juan Manuel Sánchez Gordillo koji je na vlasti od 1979. godine. Do tog je trenutka, kao i u ostalim ruralnim mjestima u Španjolskoj, u Marinaledi vladala glad i neimaština nakon godina Francove diktature. Građani su nakon Francova sloma na demokratskim izborima izabrali Gordilla koji je ubrzo krenuo s dotad neviđenim reformama. Za početak je promijenio imena svim ulicama koje su nosile imena zapovjednika iz starog sistema i nazvao ih po poznatim komunistima – Che Guevari, Salvadoru Allendeu, Pablu Nerudi…
ODUZEO JE ZEMLJU VELIKAŠIMA I DAO JU SELJACIMA DA JU OBRAĐUJU I UZGAJAJU HRANU
Oduzeo je zemlju bogatim veleposjednicima i osnovao zadruge te kooperative koje i danas samoupravljanjem vode sami stanovnici. Većina radi u poljoprivredi ili u tvornicama za preradu hrane. Velika i plodna farma El Humoso, u vlasništvu vojvode od Infantada, u trenutku Gordilleva dolaska na vlast bila je neodržavana i neiskorištena, a nekoliko metara dalje, u selu je oko 60 posto ljudi bilo nezaposleno i gladno. Stanovnici su naprosto ušetali na imanje i zahtijevali da obrađuju zemlju. Kad ih je odbio, oni su svejedno to učinili, i nakon godina pravne bitke i dugog štrajka glađu u kojem je sudjelovalo 700 ljudi, zemlja je veleposjedniku oduzeta i prešla je u društveno vlasništvo.
Uz tu zemlju, i tvornicu za preradu koja je uskoro izgrađena, Marinaleda je došla gotovo do stopostotne zaposlenosti koja nije pala ni tijekom prošle krize, prije 10 godina. U cijeloj Andaluziji 2013. godine nezaposlenost je dosegla 36 posto, a u Marineladi nitko nije ostao bez posla: nastavili su obrađivati zemlju te proizvoditi i izvoziti hranu otporni na svjetska zbivanja. Najviše proizvode masline, artičoke, brokulu, paprike, grahorice, i to u dovoljnim količinama za svoju zajednicu i izvoz u druge pokrajine.
VLAST OSIGURAVA PARCELU, RADNIKE I MATERIJAL ZA KUĆE, ALI STANARI JU NE SMIJU PRODATI
Svima je omogućeno i stanovanje. Formirane su urbane parcele na kojima budući vlasnici sami grade nekretninu, uz pomoć zidara i drugih radnika koje osigurava vlast, a i materijal dobivaju besplatno. U njoj nakon završetka borave za simboličnu najamninu od 15 eura mjesečno, ali postoji caka: kuću ne smiju prodati jer je ona društvena, a oni su samo njezini korisnici.
U selu funkcionira i direktna demokracija, većina se važnih odluka donosi na mjesnim, lokalnim ili tvorničkim zborovima i referendumima građana i radnika. Mjesto ima i bogati društveni život. U njemu se nalaze dva nogometna terena, košarkaški teren, tereni za tenis, tereni sa squash, odbojku i bazen, a sve je to građanima besplatno za korištenje. Ako vam sve ovo zvuči privlačno i razmišljate o preseljenju, niste jedini. Zahtjeva je toliko da je formirana lista čekanja, a na red se čeka i po nekoliko godina.
Naravno, Gordillova utopija naišla je kroz godine i na probleme i izazove. Prije osam godina osuđen je na sedam mjeseci zatvora zbog zauzimanja vojne zemlje koju je htio pretvoriti u poljoprivrednu, a prošle godine svijet je obišla vijest da je otpustio radnika koji je nakon deset godina prvi put zatražio godišnji odmor. No, s obzirom na utopiju koju je izgradio, pritisci i napadi sa zapada zapravo su već desetljećima zanemarivi.
Budućnost Marinalede po svemu sudeći ovisi o vlasti koja će naslijediti Gordilla koji uskoro puni 70 godina, a prije nekoliko je godina doživio i moždani udar. Zadnje je izbore gotovo izgubio, u gradu se počela formirati alijansa protiv njega, no i taj je politički izazov preživio. Na ulazu u grad stoji natpis “Otro mundo es posible”, što znači “Drugačiji je svijet moguć”, a hoće li tako i ostati pokazat će vrijeme.
