Ova alpska cesta prozvana je najljepšom u Europi: plaća se ulaz, ima radno vrijeme, a broji čak 38 zavoja

Ponekad je, za uživanje u istinskim prirodnim ljepotama, umjesto planinarskih dereza dovoljno imati vozačku dozvolu. Srećom, takav slučaj nalazimo u nedalekoj nam Austriji, na tamošnjoj cesti Grossglockner koja slovi za jednu od najljepših panoramskih cesti europskog kontinenta. Visokoalpska cesta Grossglockner zaista oduzima dah i jedno je od najboljih mjesta za doživjeti jedinstvenu ljepotu Alpa.

Visokoalpska cesta Grossglockner otvorena je za promet 1935. godine. Do danas je, naravno, postala sigurnija, šira i udobnija za vožnju, pristupačna praktički cijele godine, a prati je ekstenzivna turistička infrastruktura i ponuda. No, jedna stvar vezana uz nju nikada se nije promijenila: vožnja njome i dalje ostavlja bez daha. Upravo je to razlog zašto na ljubitelje prirode djeluje poput magneta i privlači ih iz svih kutaka svijeta. Svi oni mogu biti sigurni da će pronaći nešto za sebe: od planinarskih izazova i šetnica u njezinoj neposrednoj blizini, preko hotela i kuća za odmor pa sve do muzeja i, naravno, vidikovaca. Tu su i tematska igrališta za obitelji s djecom.

Sama cesta dugačka je 48 kilometara i broji 36 zavoja. Svaki od njih, hvale cestu na njezinoj internet stranici, prava je poslastica. Inače, najviša točka kojom cesta prolazi jest Edelweissspitze na 2500 metara nadmorske visine, a sama cesta povezuje Bruck u salzburškom području s Heiligenblutom u Koruškoj. Na toj trasi posjetitelje vodi duboko u centar najvećeg austrijskog nacionalnog parka pod imenom Hohe Tauern. Površina parka je 1800 kilometara četvornih, a prostire se kroz nekoliko austrijskih regija – već spomenute Salzburg i Korušku te Tirol.

Cilj svih posjetitelja, navodi se dalje na stranici, jest Kaiser-Franz-Josefs-Höhe, odnosno Uzvisina cara Franje Josipa. Ona se prostire na visini od 2369 metara, a svojedobno ju je, davne 1856. godine, kako bi uživao u ljepoti pohodio i sam car pa mu danas ta lokacija duguje i ime. Naime, upravo se tamo pruža predivan pogled na Grossglockner, najvišu planinu u Austriji po kojoj je cesta i dobila ime, visoku 3798 metara, ali odmah ispod nje na ledenjak Pasterze.

Ledenjak, nažalost, priča tužnu priču. Dugačak je oko osam kilometara i smatra se najvećim ledenjakom u području istočnih Alpi, no svake se godine smanjuje za oko 50 metara. Njegov ukupni obujam od prvih se mjerenja 1851. godine pa do danas doslovno prepolovio.

Svoj nastanak ova slavna cesta, koja je danas pogodna za vožnju praktički svim prijevoznim sredstvima, od autobusa do bicikla, može zahvaliti inženjeru Franz Wallacku i guverneru Salzburga Franz Rehrl, koji su “gurali” projekt. Upravo njih dvojica bili su, zasluženo, i prvi koji su se provozali njome kad je bila završena.

Ironično, danas iznimno uspješan i popularan projekt u svojim je idejnim začecima izazivao podsmjeh. Kada je 1924. godine skupina austrijskih stručnjaka predložila plan o izgradnji ceste preko planina, ismijali su ih. Naime, u Austriji, Njemačkoj i Italiji u to je vrijeme bilo tek 154 tisuća privatnih automobila, 92 tisuće motora i dvije tisuće kilometara asfaltiranih cesta pa takva turistička investicija nije baš zvučala isplativo. Osim toga, Austrija je bila u takvom ekonomskom rasulu da se i najskromniji dizajn ceste činio financijski neostvariv.

No, ipak se naposljetku krenulo u izgradnju, s ciljem zapošljavanja ljudi: 1930. godine na njoj je počelo raditi 3200 radnika. Predviđalo se da će, jednom kad bude završena, privlačiti 120 tisuća ljudi godišnje. No, već 1938. godine bilo ih je 375 tisuća. Godine 1962. cestu je posjetilo 1,3 milijuna ljudi i njome se provozalo 360 tisuća vozila.

Cesta se otvara za promet svake godine krajem travnja, odnosno početkom svibnja, a njome se može voziti sve do kraja listopada odnosno početka studenoga. Nije uvijek bilo tako. U počecima, 1936. i 1937. godine 350 muškaraca lopatama je odstranjivalo snijeg s ceste kako bi prohodnim održali barem jedan trak. Njome se tada moglo prometovati svega 132 dana godišnje. Posjet je u današnje vrijeme više nego moguć, a izletničke pakete s tom alpskom cestom kao krajnjim odredištem nude čak i turističke agencije.

U slučaju da na put krećete vlastitim osobnim automobilom trebat ćete izdvojiti 45 eura za dnevnu kartu (za električni automobil ili automobil na vodik platit ćete nešto manje – 38 eura, no oni s hibridima ostat će razočarani jer je cijena za njih ista kao i za standardna vozila). Sve detalje, radno vrijeme, cijene i pravila možete pronaći na službenoj stranici.

Zahvaljujući svojoj ljepoti, ova panoramska cesta postala je i dio opće kulture. Poslužila je primjerice kao prelijepa kulisa u mnogim filmovima, ali i glazbenim spotovima. “Uvukla” se čak i u Bollywood, odnosno tamošnje filmske uratke. U dva navrata bila je i dio biciklističke cestovne utrke Giro d’Italia.