Nezaboravno putovanje na Zanzibar: Sudar svjetova, iskreni osmijesi i Hakuna Matata

Zanzibar putopis
piše Mirna Perica

Putovanje na Zanzibar? Postoji li stvarno to mjesto? Daj me nemoj zezati! Jesi li se cijepila? Pa s kim to ideš? Ti nisi normalna! To su otprilike bile prve reakcije na moju objavu kako ću zagrebačku snježnu zimu zamijeniti boravkom na rajskim pješčanim plažama zemlje koja je tada iznenađujuće velikom broju ljudi iz mojeg okruženja zvučala izmišljeno. Naime, unatrag par godina Zanzibar se vrlo rijetko mogao naći u turističkim ponudama i uglavnom se „Zanzibar“ koristio kao šaljivi izraz koji opisuje neko izmišljeno, „bogu iza nogu“ mjesto.

MOJE NEZABORAVNO PUTOVANJE NA ZANZIBAR

Budući da me ostatak ekipe kojeg sam do tada vrlo površno poznavala čekao u Beogradu, mjestu odakle smo letjeli za Zanzibar, do Beograda sam se uputila autom sama usred vrlo mračne noći i snježne mećave. Gotovo cijelim putem i u nevjerici kamo ja to zaista idem i s kim, po zametenom autoputu vozili smo se ralica, par šlepera i vrlo uzbuđena ja s raspaljenim grijanjem i koferom punim ljetnih krpica!

Nevjerica oko toga gdje sam ja to zaista i je li stvarnost ovo što doživljavam, uz prepuno srce i ogromno uzbuđenje, nije me napustila ni zadnjeg dana mog boravka na ovom još uvijek gotovo netaknutom i očuvanom komadiću raja na zemlji. Putovanje u Zanzibar mi je i dalje iskustvo neusporedivo s bilo kojim do sada!

Uzbuđenje, znatiželja i avanturistički duh probudili su se svim putnicima već pri samom izlasku iz aviona na minijaturan zanzibarski aerodrom. Izuzev same„zgrade aerodroma“ koja je bila vrlo skroman poluotvoreni prostor, krova sklepanog od trupaca okolnih stabala, ono što osvješćuje činjenicu kako ste upravo kročili na tlo sasvim drugačijeg dijela svijeta od vašeg je i nedostatak najosnovnije mehanizacije na aerodromu, zaposlenici ručno obavljaju sve procese, a za pokretne trake kao da nikada nisu ni čuli.

  PUTOPIS Novi Zeland: Otok kiwija, najboljih steakova i očaravajuće prirode

Vožnju od aerodroma do smještaja provela sam prilijepljena uz prozorsko staklo upijajući prizore prašnjavih ulica, koje su bile prepune različito odjevenih ljudi: žene većinom u izrazito šarenim maramama i haljinama, muškarci u nogometnim dresovima (poslije saznajemo kako se ne radi o nogometnim fanovima nego izdržljivosti sintetike), djeca trčkaraju bosa.

Ono što je bilo zajedničko svima su srdačni osmijesi te sveprisutna „Hakuna matata“ (bez briga) vibra lokalnog stanovništva. Prizori improviziranih trošnih nastambi od pruća, zemlje i limenih ploča te nevjerojatnog zelenila i egzotičnih plodova bogatih stabala pratili su nas čitavim putem do naših bungalova smještenih tik uz plažu.

BEZBROJ NIJANSI PLAVE BOJE

Wooow! – bilo je sve što sam rekla kada su nas smjestili u sobe uređene u afričkom stilu smještene u bungalovima na plaži. Trikizno plavo i toplo more u bezbroj svojih nijasni, bijeli puderasti pijesak prošaran otiscima stopala i štapova pripadnika Masai plemena čije se crvene odore vijore na tropskom povjetarcu, dok nasmiješeni u grupama šeću duž rajske plaže. Koliko god sam fotografija i dokumentaraca pogledala ranije, ovo je bio prizor koji mi je jednostavno oduzeo dah.

Tropska klima s minimalnim temperaturnim amplitudama (prosječna temperatura iznosi oko 26 celzijevih stupnjeva tijekom cijele godine), prelijepa očuvana priroda, jedna od najljepših plaža svijeta i jedinstvena vegetacija šuma mangrova u kojima ćete se osjećati kao da ste kročili na drugu planetu. Jozani park s endemskom vrstom Kolumbus majmuna koja se proteže na čak 2.500 ha, zelene lagune, farme začina, bogata povijest čije zanimljive priče izviru iz svakog kutka Stone Towna, povijesnog dijela glavnog grada Zanzibara i … ljudi.

Zanzibar čine i ljudi. Iznimno opušteni, nasmijani, a često i raspjevani lokalci koji vas, odmarajući u hladovini ispod palmi ili opušteno naslonjeni na svoje tezge hrane, radosno pozdravljaju izrazom „jumbo“ na svakom koraku i podsjećaju da usporite svoj ritam i uživate u životu izvikivanjem krilatice „pole pole“ (pomalo; polagano).

  Sarajevo – grad u kojem se osjećaš kao da napokon dolaziš kući, a iz kuhinje se širi neodoljivi miris domaćeg bureka i turske kave

Nakon nekoliko dana ispunjenih obilascima znamenitosti (upoznavanje Stone Towna, Prison Islanda i rezervata divovskih Aldabra kornjača…) i istraživanja prirodnih ljepota (safari blue, plivanje s delfinima, Jozani šuma, Paje plaža…) bližio se i kraj našem boravku na ovom opojnom otoku te smo dan odlučili provesti lješkareći na „našoj“ plaži neposredno u smještaj.

MASAI PLEMENA

Sasvim neočekivano, umjesto ispijanja koktela u pauzi od brčkanja u nestvarno lijepom moru, vrijeme sam provela u čavrljanju s pripadnikom Masai plemena. Nestvarni small talk o načinu življenja s čovjekom koji se u životu hrva s lavovima, vadi zdrave zube i osakaćuje obraze te pije kravlju krv za snagu! I sve to na poprilično zadovoljavajućem nivou engleskog jezika, budući da pojedini pripadnici plemena dolaze povremeno iz Tanzanije u Zanzibar među turiste kako bi, u tih par mjeseci, prodajom ručno izrađenih suvenira zaradili dovoljno za kupnju novih krava.

Pripadnici Masai plemena su nomadski pastirski narod koji se u potrazi za ispašom kreće za svojom stokom sjevernim dijelom Tanzanije i južnim dijelom Kenije. Prepoznatljivi su po izduženim vretenastim tijelima omotanima u crvene odore, opasane kožnim opasačem na kojem drže kratke bodeže, dok u ruci uvijek nose koplja. Hrabrost i položaj u društvu vrednuju brojem ubijenih lavova, krava koje posjeduju te skokom u vis koji revno treniraju i s ponosom demonstriraju kroz ratnički ples. Stoga i ne čudi što me moj „prijatelj“ savjetovao da radije treniram trčanje i skokove umjesto plivanja.

Nikada neću zaboraviti njegovo pokazivanje prstom prema ekvatorskom suncu, a zatim na hladovinu ispod palme na plaži i to lice iskrivljeno od šoka kada sam mu rekla da se idem u more relaksirati, dok je vani zvizdan. Kratki razgovor završili smo tako da je svatko otišao na svoju stranu, sa svojim mislima, a ja sam dugo razmišljala o ovom fascinantnom sudaru svjetova i civilizacija.

ŽIVOT NA ZANZIBARU

Već idućeg dana novostečeno prijateljstvo se pokazalo dragocjenim kada je Masai kirurški tim na opće zadovoljstvo čitave grupe na plaži demonstrirao moć poznavanja prirodnih preparata. Naime, u pokušaju da osvojimo koraljni greben koji obrubljuje našu plažu, moja je prijateljica punom petom nagazila na minimalno jednog morskog ježa. Stopalo joj je izgledalo kao spužva za pribadače, a od broja bodlji nije bila u stanju ni osloniti se na njega.

  PUTOPIS Portugal: Ritmična glazba i šarena pročelja u čarobnom kutku na Atlantiku

Kako bismo osposobili stopalo za večernji ples i izlazak, bio je dovoljan trn koji je poslužio kao skalpel, prerezana svježa papaja protiv upale te oblog od meni nepoznatog lišća. To čudo od pripravka djelovala je u roku dva sata, a sve zaslužujući timu stručnjaka koji ne poznaje iglu i moderne preparate koji su nama dostupni u ljekarni. Čudo! Dio ekipe danima je pokušavao suzbiti dijareju lijekovima, no oni su i za to imali prirodni lijek kojeg su neposredno ubrali u šumi. Dovoljno da se zamislimo i priupitamo što to danas točno znači biti dio naprednog društva.

I za kraj, Zanzibar nudi puno više od „za razglednicu lijepih“ prizora, zanimljive kuhinje koje je pokupila najbolje od arapske, indijske, britanske, kineske i bantu, egzotičnog sočnog voća, povijesnih tura… Zanzibar vas časti iskrenim osmijesima, neponovljivim iskustvima i pričama koje ćete sa sobom nositi još dugo.

PODIJELI: