Kraljevstvo ratnika, perja i cvijeća: upoznajte pleme Huli koje bogatstvo mjeri u svinjama

Pleme Huli
piše Putni Kofer

Papua Nova Gvineja krije nevjerojatnu biološku raznolikost koja ne podrazumijeva samo prirodne ljepote, već se proteže i na nevjerojatno kulturno bogatstvo autohtonih plemena. Jedno od najvećih i najdugovječnijih je narod Huli koji već tisuću godina živi u regijama Tari, Margaraima i Komo. Poznati po šarenilu koje uljepšava njihova lica, tijelo i odjeću, pleme Huli njeguje tradiciju i običaje koji bi vas istovremeno mogli začuditi, ali i motivirati da bolje upoznate ovaj nevjerojatni narod drugog najvećeg otoka na svijetu.

PLEME HULI – AUTOHTONI NAROD PAPUA NOVE GVINEJE

Narod Huli nomadsko je pleme koje su Europljani otkrili davne 1934. godine. O sebi govore kao o jedinstvenom narodu koji potječe od muškog pretka zvanog Huli, prvog čovjeka koji je obitavao na njihovom teritoriju. Vjeruju da su prvi narod koji je stigao na Papua Novu Gvineju i to prije 45 tisuća godina. Ovi ponosni ratnici štuju ptice koje oponašaju u ceremonijalnim plesovima i odaju im počast ukrašavajući svoje poznate perike ptičjim perjem i cvijećem. Svi rituali i ceremonije su izuzetno važan dio svakodnevnog Huli života, a žene i muškarci će za te prigode odjenuti tradicionalne nošnje s prepoznatljivim žutim i crvenim motivima. 

Huli su jedna od najvećih kulturnih zajednica na Novoj Gvineji, a njihovo glavno sredstvo razmjene nije novac već su to svinje. Uz prepoznatljive boje, ovo je pleme poznato i po izradi perika, a upravo zbog toga su muškarci iz Huli plemena često nazivani „Wigmen“, što u doslovnom prijevodu znači „vlasuljari“. Izrada perika je toliko važna i ukorijenjena u Huli kulturu da se dječaci od malih nogu odgajaju i školuju kako bi jednog dana mogli izrađivati perike od vlastite kose.

ŠTO JE MUŠKARAC BEZ PERIKE? ZA NJIHOVU IZRADU KORISTI SE KOSA NEOŽENJENIH MLADIĆA

U Huli kulturi, dječaci žive s majkom do svoje sedme godine nakon čega odlaze živjeti s ocem kako bi naučili neizostavne vještine tradicionalnog Huli života. Uz oca uče kako postati pravim muškarcem, što znači da uče loviti s lukom i strijelom te graditi kuće od blata, a kada napune 14 godina odlaze u školu za neženje, odnosno školu za izradu perika. Naime, izrada ceremonijalnih perika je toliko važna da se svaki trenutak u životu dječaka podređuje upravo tome.

Njihova se kosa tri puta dnevno moči svetom vodom nakon čega slijedi tretman mazanja kose s paprati uz izgovaranje magičnih riječi. Za to vrijeme dječacima je zabranjena konzumacija masne i začinjene hrane, a sve u svrhu rasta zdrave kose koja se postepeno formira bambusovim trakama. U tom periodu dječaci moraju spavati na leđima kako ne bi pokvarili tradicionalnu frizuru prepoznatljivog oblika gljive. Nakon 18 mjeseci dječacima se brije kosa koja se pak koristi za izradu tradicionalne Huli perike. Takve su perike namijenjene svakodnevnoj uporabi, ceremonijalnim događanjima, a često se i prodaju.

Nakon što se dječaci prvi puta ošišaju, cijela se procedura ponavlja, a većina mladića će do trenutka ženidbe napraviti pet do šest perika. Prema vjerovanjima Huli plemena, za izradu tradicionalnih perika može se koristiti samo kosa neoženjenih mladića. Prepoznatljivi dio Huli tradicije jest upravo odgoj dječaka i životna škola neoženjenih mladića koja traje između 18 mjeseci i tri godine, a za to vrijeme im je strogo zabranjen bilo kakav kontakt sa ženama jer on, naime, kontaminira njihovu mušku esenciju.

NEOBIČAN ODNOS IZMEĐU PARTNERA: MUŠKARCI OBAVLJAJU SAMO LAKŠE POSLOVE, A ŽENE SVE OSTALO

Za ovaj je narod tipičan neobičan odnos prema ženama, a uobičajeno jest da muškarci obavljaju samo lakše poslove dok sve ostalo rade žene. Štoviše, jedina stroga obveza muškarca jest da ženi sagradi kuću, a kada to učini on više nikada ne mora ući u kuću niti provoditi vrijeme sa svojom ženom. Budući da je ženama zabranjen ulaz u muške kuće, sve bračne dužnosti i seksualna zadovoljstva se upražnjavaju vani, u grmljima pokraj sela uz pojačan oprez muškaraca jer, ipak kontakt sa ženom kontaminira njegovu bit i predstavlja rizik od raznolikih bolesti.

Pomalo smiješna averzija prema ženskom biću vrlo je karakteristična za Huli pleme u kojem je poliginija sasvim normalna i očekivana praksa. Muškarci smiju imati više žena dok žene, pogađate, smiju imati samo jednog partnera. Sklapanje braka unutar obitelji je zabranjeno pa se zato često događa da se brakovi sklapaju izvan rodnog plemena. Brakovi mogu biti i dogovoreni, a mladenkina obitelj će za uzvrat dobiti svinje ili stoku, ovisno o tome što je dostupno.

Nakon udaje, žene dobivaju mnoštvo zadataka koji se svode na odgajanje djece, uređivanje vrta i brige za stoku. Zanimljivo jest da će muškarac nakon razvoda, koji nije neuobičajena pojava u Huli plemenima, pokušati dobiti natrag svinje i stoku koju je morao dati mladenkinoj obitelji prije ženidbe. Zapravo, princip stalnog mjerenja uloženog i dobivenog je vrlo tipičan za ovaj narod koji je poznat po svojoj osvetoljubivosti i ratobornosti. Zbog toga se često kaže da ratovi u Huli plemenima nikada ne prestaju. Osveta je puno draži način rješavanja sukoba nego korištenje miroljubivih sredstava, a većina Huli ratova potječe od individualnih razmirica.

SVE OSTAJE U OBITELJI, A OBITELJ JE SVE

U Huli plemenima ne postoji jedan poglavica koji je naslijedio plemenski tron već se moć pojedinca mjeri u ratničkoj sposobnosti, vještinama pregovaranja te bogatstvu svinjama i stokom. Članovi plemena organizirani su u klanove i podklanove, a pripadnost klanu se nasljeđuje. Podklanovi su manje jedinice unutar velikog klana, a oni svoju autonomiju, odnose s drugim plemenima i eventualne odštete određuju samostalno. Pripadnost podklanu određuje se direktnom rodbinskom vezom s osnivačem ili drugim postojećim članom podklana.

Ipak, Huli narod obitelj doživljava poprilično ekstenzivno, odnosno sve rodbinske veze nemaju kategorije već su svi međusobno sestre i braća, a stariji rođaci tamo se oslovljavaju s majka i otac. Prilika u kojoj se svi članovi obitelji, starješine plemena i vođe klanova sastaju je tzv. „sing-sing festival“, odnosno ceremonija u kojoj sudjeluje više plemena koja tom prilikom predstavljaju svoju kulturu i plemensku raznolikost.

Pripadnici Huli plemena nose bogato ukrašene ceremonijalne perike i kostime, a lice mažu žutom i crvenom bojom. Žuta i crvena glina se smatraju svetima u Huli plemenima jer od davnina služe kako bi raspoznavali Huli ratnike od ostalih. Ova ceremonija najčešće izgleda tako da Huli muškarci stanu u liniju u svojim raskošnima kostimima te neusklađeno krenu udarati u bubnjeve dok jedni skaču u vis, a drugi pjevaju na sav glas.

TANKA JE GRANICA IZMEĐU PROMATRANJA I UNIŠTAVANJA PLEMENA

Kao što nije rijedak slučaj s mnogim izoliranim narodima diljem svijeta poput brazilskih plemena, amazonskih plemena i plemena u Africi, tako su i Huli staništa sve više ugrožena krčenjem šuma, razvojem infrastrukture i crpljenjem prirodnog plina. Upravo se zbog rastućeg doticaja s modernim svijetom pleme polako upoznaje sa suvremenim načinom života i zbog toga je sve manje izolirano. Premda je to često dobar način za upoznavanje izoliranih naroda te njihove kulture i svakodnevice, zadiranje u njihov teritorij i netaknutu prirodu nikako se ne bi smjelo iskorištavati za osobne interese ili bilo kakve aktivnosti koje ne služe autohtonom načinu života.

PODIJELI: