Putopis: Kambodža – neslomljiva zemlja lotosa i mističnih hramova čeka da ti ispriča sve svoje priče

Putopis iz Kambodže
piše Ana Kolarić

Dok stojim na granici između Tajlanda i Kambodže, pažljivo razdvajam američke dolare od tisuća i tisuća riela, službene kambodžanske valute. Jednim uhom slušam razgovor svojih engleskih suputnica koje analiziraju planove za naredne dane i u tom trenu shvaćam kako nemam pojma što očekujem od ovog puta. Znam samo da sam sretna što dan nije vruć kao raniji travanjski dani i da se veselim Angkor Watu jer štreber u meni zatreperi od sreće i na sam spomen hramova. Poslušno predam svoju putovnicu cariniku, zajedno sa 30 američkih dolara. Da, viza se plaća isključivo u američkim dolarima i, kao u mnogim zemljama izmučenim prošlošću i neimaštinom, nikad ne znate koliko će vas točno koštati. Ipak, ovaj puta trideset, kao što nam je rečeno. Još nekoliko koraka uz bijelu ogradicu i eto me – u Kambodži sam.

SIEM REAP ĆE SE POBRINUTI DA GA ZAVOLIŠ

Iako umorna od puta, natjeram svoju novostečenu prijateljicu Georginu (od milja George) da uhvatimo tuk-tuk i zaputimo se prema gradu. Za mog boravka u Aziji, tuk-tuk je postao omiljeno prijevozno sredstvo. Riječ je o hibridu motora i rikše, koji se zove onako kako i zvuči: tuk, tuk, tuk… Zaboravite na taksije – zahvaljujući svojoj veličini, tuk-tuk se mnogo lakše probija kroz prometno ludilo. A ludilo je najbolja riječ za opisati stanje na cestama jugo-istočne Azije. Na putu do Kings Roada i obližnjih tržnica, vozači oduzimaju prednost jedni drugima, voze preko dvije trake, vidimo peteročlane obitelji na old school motorima, a čak i jednu ženu koja pod rukom nosi dječačića koji je odjeven samo u pelenu i visi sa strane motora.

Ulaskom u noćnu tržnicu zaboravim na promet i priuštim si smoothie od manga i jednu od onih „pedikura“ tijekom kojih noge gurnete u akvarij i sićušne ribice vam grickaju komadiće kože. Dok nastojim ne urlikati od smijeha, pogledom kružim po okolnim štandovima – svaki suvenir nosi print slona ili Angkor Wata, a većina njih oboje. Večer je topla, lokalno stanovništvo bez iznimke nudi osmijeh za osmijehom i ja shvatim da mi se Siem Reap počinje sviđati.

Sasvim neplanirano, dan zaključujemo na Pub Streetu. Jedan za drugim, nižu se barovi i klubovi iz kojih trešti muzika, a ljudi plešu na ulici. Kad vam jedna pjesma dosadi, samo se prebacite nekoliko barova niže i nastavite feštu. Na svoje oduševljenje otkrijem da Mojito košta svega jedan američki dolar, a ako ostavite dva dolara, idući put kad naručujete kod istog barmena, nema šanse da stojite i čekate u redu. Večer provedemo plešući i smijući se: atmosfera je toliko dobra da se čak i introvert poput mene odlično zabavlja.

CRVENI KMERI – MRAČNO DOBA KAMBODŽE ČIJE SE POSLJEDICE VIDE I DANAS

Idućeg dana odlučujemo da smo spremne naučiti više o tragediji koja je obilježila živote Kambodžana – vladavini Khmer Rougea iliti Crvenih Kmera. Ne znam mnogo o tome, ali ono što sam načula i pročitala dovoljno je da znam da će dan biti jako emotivan. Na ulasku u Wat Thmey dočekuje nas lokalni vodič koji započinje tužnu priču ovog naroda, koja se odigrala prije svega 40-ak godina.

Wat Thmey bio je jedan od budističkih hramova iz kojih su redovnici protjerani kad su Crveni Kmeri došli na vlast sredinom 70-ih godina prošlog stoljeća. Danas je obilježen kao jedan od čak 300 „killing fieldsa“ u Kambodži. Nažalost, njihovo ime sugerira njihovu namjenu. Politički protivnici Pola Pota, koji je bio na čelu CK-a, zatvarani su na ovakva mjesta i mučeni najokrutnijim metodama za koje sam čula. Ovdje ih neću spominjati, iako sam ih, vjerujte mi, dobro upamtila. Lokalno stanovništvu isprva nije znalo da su ovakva mjesta više od običnog pritvora, no ubrzo je svatko imao člana obitelji ili susjeda koji je nestao i nikad se nije vratio.

Dok suznih očiju obilazimo prostoriju za prostorijom, vodič nam objašnjava ideje Crvenih Kmera. Riječ je o socijalnom inženjeringu koji je trebao provesti agrarnu reformu i osigurati besklasno društvo. Svaka obrazovana osoba ili neistomišljenik smatrana je protivnikom novog društva i smaknuta. Na ovaj je način izgubljeno između 1,5 i 3 milijuna života.

Izlazimo na sunčani dan i ne mogu si pomoći da ne zagledam u svako lokalno lice i pokušam pročitati trag ove strahote na njemu. I premda na svakom koraku vidim neimaštinu i posljedice Crvenih Kmera, nailazim samo na osmjehe i pitanja „Tuk-tuk, madam?“. U tom trenu osjetim nevjerojatno divljenje prema ovoj napaćenoj naciji i njihovoj ustrajnosti.

ANGKOR WAT – DOM BOGOVA HIPTNOTIZIRA SVOJOM LJEPOTOM

Ranom zorom trećeg dana uskačemo u tuk-tuk i ja doslovce drhtim od uzbuđenja pri pomisli na cijeli dan proveden u Angkor Watu. Dok se lagano kotrljamo kroz šumu koja ga okružuje, majmuni se druže uz cestu i čini se da su sasvim ravnodušni na naš ranojutarnji pothvat.

Prvo ugledam sjajnu površinu jezera, glatku kao zrcalo, a potom opazim njegove tornjeve u obliku cvijeta lotosa. Sunce se upravo uzdiše iznad njih i prizor je toliko lijep da zaboravim disati. Angor Wat na kmerskom jeziku znači „grad hram“ i on zasluženo nosi to ime. Najveća poznata vjerska građevina ponos je nacije i zasluženo je na njenoj zastavi. Hram je izgradio narod Kmera u 12. stoljeću kao hinduistički hram. On je potom ostao zaboravljen u kambodžanskoj džungli, sve dok nije ponovo otkriven u 19. stoljeću. Francuski istraživač koji ga je otkrio nije mogao ni slutiti da je Angkor Wat tek dio velikog kompleksa od 72 hrama i palače, koji se protežu na 80 km2.

Nemoguće je istražiti svaki kutak ovog zdanja, ali ja se trudim. Upijam reljefe na zidovima, koji prikazuju mitološka bića i plesačice Apsare, tražim kanale koji su služili navodnjavanju, penjem se do grobnica i knjižnice. Stotine stuba kasnije, ne osjećam nikakav umor. Pod teškim prijetnjama mojih suputnika, koji tvrde da će popadati s nogu od gladi, izlazimo do štandova na ulazu i kupujemo palačinke, no pogled mi cijelo vrijeme bježi prema tornjevima čiji oblik lotosa simbolizira dom bogova. Proputovala sam nekoliko desetaka zemalja i ne mogu se sjetiti ničega što bi se usporedilo s ovom divotom.

Kako dan odmiče, istražujemo i druge hramove. Majmuni nas moljakaju banane, a mame majmunice sikću na nas kad se priblžimo mladunčadi. Jedan od poznatijih hramova svakako je Ta Prohm u kojem se snimao Tomb Raider. Dok obilazimo njegove hodnike, nastojim ih povezati sa scenama iz filma, prilično bezuspješno. No, atmosfera je tu – mračni zakutci, uleknuti krovovi i ogromna korijenja banjana i kapoke koja prijete da će preuzeti svaki centimetar. Napola se nadam da će se odnekuda iskočiti Lara glavom i bradom.

RURALNA KAMBODŽA – LEKCIJE O SKROMNOSTI

U danima koji slijede, istražujemo ruralne dijelove Kambodže. Planinarimo do hramova na brdima, odmaramo gledajući zalaske sunca nad zelenim poljima riže i ostajemo osupnuti siromaštvom na koje nailazimo. Kuće bez prozora, bez vrata, djeca koja se igraju u prašini, majke koje nose vodu u kanistrima. Vodene pumpe na kojima grupa mališana pumpa vodu u kante i međusobno se polijeva.

Na putu do jednog od hramova, zastajemo na polju lotosa koje nas je iznenadilo neočekivanom ljepotom usred tolikog siromaštva. Kušam sjemenke svježeg lotosa, a preplanuli seoski mališani smiju se mojoj reakciji kad shvatim da su ukusne.

Nakratko posjetimo i utočište za životinje i uz veganski ručak upoznamo strance koji ondje volontiraju. Družimo se sa slijepom slonicom i njenom prijateljicom koja ju svuda vodi i pomaže joj da se kreće. Dirljivo je što dane provode u šumi, nalik svom pravom staništu i životu kakav bi inače trebale voditi. Zbog buđenja svijesti o tome koliko je jahanje slonova pogubno za njihovo zdravlje i o torturi koju prolaze tijekom treninga, ovakva utočišta niču diljem jugo-istočne Azije. Svakako su vrijedna inicijativa i toplu ju pozdravljam. Ipak, prije nego što posjetite jedno od njih, svakako istražite u kakvim uvjetima borave slonovi i kako ih se tretira jer zasigurno ne želite da vaši novci odu u krive ruke.

TONLE SAP – DOM NA VODI ZA LJUDE KOJE KOPNO NE ŽELI

Tonle Sap neobično je mjesto, ako ga se mjestom uopće može nazvati. Dok se brodićem probijamo kroz gusti mulj, očekujem da ćemo se svakog časa nasukati i ostati tako zaglavljeni. Na obalama vidim mršave životinje kako pasu, a u daljini, na muljevitoj vodi – plutajuće selo – dom za ljude koji ne žele živjeti na kopnu i plaćati porez na zemlju.

Podignuto na štapovima, s improviziranim brodićima na sve strane i djecom koja nose zmije oko vrata i poziraju za turiste ne bi li zaradili koji dolar. Ovo je mjesto na kojem se ljudi porijeklom iz Vijetnama rađaju, školuju, žive i umiru. Kao i mnoge priče ove zemlje, ni njihova nije lijepa. Vijetnamci su u vrijeme Pol Pota i Crvenog Kmera bili nemilice proganjani. Mnogi su izbjegli, ali neki od njih su se vratili 80-ih godina. Bez dokumenata i državljanstva, ni dan danas ne mogu kupiti zemlju, ni posjedovati nekretninu. Čak ni djeca rođena u Tonle Sapu ne dobivaju kambodžansko državljanstvo, što beskonačno produljuje njihov ciklus siromaštva. Kupujem suvenire, niti se ne nastojim cjenkati. Da u tom trenutku imam više novca uz sebe, potrošila bih i više.

ZEMLJA KOJA ĆE TE PODSJETITI ZAŠTO JE VAŽNO PUTOVATI

Dok sjedim na sjenovitoj terasi hotela, čitam o kambodžanskim plažama i čeznutljivo gledam fotografije otoka ljepših od Maldiva. Naravno, žao mi je što nemam više vremena jer mi se čini da sam tek počela upoznavati ovu nevjerojatnu zemlju. Naš novi prijatelj Kimna Nana priča nam o svom novorođenom sinu s potpunim obožavanjem i izrazom lica na kojem se čini da ne postoji ni jedna jedina briga i nedaća. I tad shvatim – uvijek će biti pješčanih plaža i slamnatih suncobrana, ali pravo su blago ljudske priče, ma kako tužne one bile. A Kambodži nikad neće ponestati priča, samo joj dajte priliku da vam ih ispriča.

PODIJELI: