Život u Drašnicama: upoznajte mirno mjesto podno Biokova koje je stalo u vremenu, ali nikada nije izgubilo svoju ljepotu i mediteranski šarm

Život u Drašnicama pored Makarske
piše Lara Žučko

Ako ste se ikada vozili magistralom od Splita prema Dubrovniku pogled vam je zasigurno bježao prema ljupkim mjestašcima i zaseocima na strminama uz tirkizno plavo more. Jedno od takvih primorskih mjesta su Drašnice, smještene u uvali Svetog Križa, samo desetak kilometara od Makarske. Očuvane kamene kuće i kristalno čisto more posebnosti su ovog malog raja na zemlji, a dobroćudni ljudi eksplozivne naravi, kako mještani sami sebe opisuju, još jedna su specifičnost. Kako danas izgleda život u Drašnicama, a kako se nekada živjelo pokušali smo saznati razgovarajući s rođenom Drašničankom. Kako i sama Boženka kaže, ovim brdovitim krajem vlada neopisivi mir, a ona u svojoj 81. godini svakodnevno osvaja male i velike uzvisine svojeg rodnog mjesta.

KRALJEVSTVO MASLINA POD BUDNIM OKOM ŽENE BIOKOVKE

Mjesto Drašnice prvi put se spominje u turskim dokumentima iz 16. stoljeća, a da je selo i prije postojalo dokazuju srednjovjekovni stećci i ostaci sarkofaga iz rimskog doba. Drašnice su poznate po tome što se tamo i danas osjeća duh davno prošlih vremena i bogate povijesti malog mjesta na Jadranu. Poznata legenda o Ženi Biokovki jedna je od prvih stvari koju ćete čuti od mjesnih starosjedioca, a njezin mozaični lik možete vidjeti unutar spomen-kompleksa u centru Drašnica. Legenda kaže da je službenica iz Drašnica, Berta Alač, poznatija kao Žena Biokovka, hrabro stala pred okupatore, uzdignula glavu, isprsila se i uzviknula „Pucaj!“.

Ostaci prošlosti praktički su vidljivi na svakom koraku. Ispred starih kamenih kuća autentičnog interijera i danas se mogu naći drevna oruđa za obradu maslina. Štoviše, većina stalnih stanovnika Drašnica dan započinje u svojim maslinicima. „Za mene kao stariju osobu buđenje je rano, lagani doručak i najveća ljubav – masline! Poć pogledat masline, čupkat travu i to ti je najveći užitak u toku dana. Mi smo ispod Biokova ranoranioci što znači buđenje u pet ura, a ideš spavat ko kokoš. Zaspeš vrlo rano, onda se opet probudiš i sve tako. Otkad se vratim iz maslina poručam, odmor je obavezan iza 12 sati i onda sam nakon toga malo u vrtu. Uvijek ima nešto za raditi, uvijek.“

LJETNA SEZONA OŽIVI DRAŠNICE KOJE SU ZIMI TIHE I USPAVANE

Ljudi u ovome kraju su vrlo radišni i bave se raznolikim poljoprivrednim i turističkim djelatnostima. „Ljeti je sezona i stanovništvo se tri, četiri puta poveća. Manje si angažiran oko maslinika jer imaš obaveza u kući. Moraš sve pospremiti, mora sve biti čisto, uredno, onda se ne možeš baš toliko posvetiti maslinama.“  Većina stanovnika ljeti iznajmljuje sobe i apartmane, a sve više ljudi iz inozemstva se toliko zaljubi u ovo selo da su neki od njih sagradili vlastite kuće uz more.

I danas se ljeti, u večernjim satima znaju čuti zvukovi hotelske zabave i žive muzike u jedinom hotelu u Drašnicama. Jednom mjesečno mještani organiziraju ribarsku noć na kojoj se okuplja cijelo selo, a brojni turisti nestrpljivo čekaju u redu za porciju ribe s gradela. Ljetna sezona svakako oživi ovo šarmantno mjesto koje je tijekom hladnijih mjeseci tiho i uspavano. “U zimsko doba, u šest sati je mrak, nigdje osobe na ulici ne možeš sresti. Nikoga! Ribarska noć je to što ima po ljeti, ali drugo ništa nema. Prije su dolazili kino projektori, dolazili su glumci, to je ono što ja pamtim. Nekada je ovdje živjelo hiljadu i po stanovnika, skoro dvi hiljade. A sad oko 360 stalnih.“

  Postoji li recept za sreću? Evo kako žive na otoku na kojem 90 posto ljudi tvrdi da je sretno

SJEĆANJA NA STARO SELO U SRCU BIOKOVA

Mnogi koji su ih posjetili ili žive u Drašnicama reći će da je boravak u tom mjestu jedinstven jer tamo vlada neopisivi mir. Nema industrije, velikih događanja, gužve i gradske vreve. Kristalno plavo more i pogled na Biokovo upotpunjuju čarobnu atmosferu ovog malog mjesta koje kao da je zapelo u nekom davnom vremenu. „Znaš šta je najljepše? Kad stanem na balkon pa pogledam na lijevu stranu – Biokovo, suro, kojega moraš gledati sa strahopoštovanjem. Pogledaš desno i vidiš more. To je jedna posebnost, što je tako blizu Biokovo i more. Recimo, kuća od moje stare bake je u samoj stijeni gore u starim Drašnicama. Nitko ne živi gore jer je u potresu sve uništeno“.

Prije skoro šezdeset godina, u siječnju 1962. godine, cijelu je Makarsku rivijeru pogodila serija potresa. Najjači udar iznosio je do 6.2 stupnja po Richteru, a epicentar je bio u Drašnicama. Uz jednu ljudsku žrtvu i točno 100 srušenih kuća u podbiokovskom pojasu šteta je bila ogromna, a katastrofalne posljedice i danas su vidljive u potpunoj pustoši koja vlada u starom selu. Stanovništvo je bilo evakuirano i nikada se nije vratilo u, kako neki kažu, najljepši dio Biokova. „To je bilo nešto prestrašno. Letile su gromade kamenja s planine Biokovo i sada su ostale u vrtovima, srušilo se cijelo selo. Kad ideš starom cestom od naše crkve prema Podgori na lijevoj strani se može vidjeti te ogromne stijene koje su pale u vrtove.“ U prekrasnoj uvali Klokun do koje se može doći čamcem ili pješice skrivenim brdovitim putem, nalazi se ogroman kamen koji je tamo otkako ga je potres na Biokovu srušio u more.

POGLED U BOLJU BUDUĆNOST I POVRATAK MLADIH OBITELJI

Nakon potresa, većina se Drašničana spustila na more, što dalje od prijeteće planine, a tamo su ostali do danas. U mjestu živi pretežno starije stanovništvo tijekom cijele godine, ali raste broj mladih obitelji koje su odlučile saviti svoje gnijezdo upravo ovdje. „Tijekom cijele godine ima dosta mlađih obitelji. Žive u Drašnicama, a rade u Makarskoj i to je najbolja kombinacija. Ljudi imaju egzistenciju osiguranu, imaju riješeno svoje stambeno pitanje i zato je to najbolja kombinacija.“

Najmlađi stanovnici Drašnica dane provode u mjesnom vrtiću kojeg čuva spomenik Žene Biokovke, a svake godine barem jedan đak kreće u školu. „ Ja vidim da teta vodi tu dječicu, biće ih ima desetak. To je za Drašnice dobro! Ali Podgora koja je tri puta veća od Drašnica, mi smo prije par godina imali sedam, u Podgori samo jednog školarca“. Kada ima malo upisanih đaka, onda ih roditelji svako jutro voze u školu u Makarsku.

  Neobični običaji: Zašto Šveđani ne vole čavrljati (i zašto to ne znači da su hladni)

NEKADAŠNJI ŽIVOT DOMAĆEG STANOVNIŠTVA: MAGARCIMA TOVARILI VODU, LJETO PROVODILI NA HVARU

Nekad davno sve se odvijalo u starom selu podno Biokova gdje se okopavalo zemlju i uzgajalo životinje. Težak je to bio život jer se svaki dan moralo planinarit na vrh Klina gdje su se nalazile male kućice, tzv. pojate u kojima su stanovnici, nakon teškog radnog dana prenoćili kako bi iduće jutro opet nastavili sa svojim poslovima. Izvor vode je bio, kako Drašničani kažu na izbicu uz more. Ljudi su na magarce tovarili velike količine vode i prenosili ju do starog sela. „Tako su i mene slali sa deset godina, kao malo dite. Ajde ti, Boženka, neko će ti dolje uprtit brimenice na kenjca i onda bi ja samo kenjca ispred sebe i eto ti ga!“.

Ipak, ljeti su se posao i život selili na Hvar. „Dok su moji roditelji bili, na Hvaru su bili vinogradi i smokve. I to je meni bilo kao djetetu najlipše! Ne ide se za stine, na Biokovo, nego se ide na Hvar pa si se mogo kupat liti i to ti je to“. Takav se težak radnički život odvijao sve do kraja četrdesetih godina, a nakon toga su se počele graditi kuće i vikednice, vinograda više nema. „Moj pradjed, tako su pričali, on bi cijelo ljeto jadan bio sam na Hvaru, brao smokve i sušio i to se prodavalo. Nema ništa od onog načina života kao što sam ja u djetinjstvu imala, ništa.“

EKSPLOZIVNI I IZUZETNO DOBROĆUDNI MJEŠTANI

Danas, kaže Boženka, stariji se teško nose s brdovitim Drašničkim krajem, ali zato su mladi ovdje da im pomognu. Za svoje sumještane kaže da su eksplozivne naravi, ali izuzetno dobroćudni. „U Drašnicama ako umre netko, ako nisi s njime ni progovorio, cijele Drašnice ga isprate! Eto! Đavliji smo! Kao i svi, za pedalj zemlje se sudi! Kažu kad vidiš Drašničanca znaš da je došao na sud. A opet, to sada mladi mijenjaju na bolje. Ipak te parcele se nekako spajaju, rade se zamjene. Di bi moj dida to radio, Bože sačuvaj, s nekim se mijenjat? Ništa, tako je kako je.“

Ipak, nije samo da se Drašničanci sude. Oni si često međusobno pomažu jer se u tako maloj zajednici oslanjaju jedni na druge. Budući da u Drašnicama još uvijek nije u potpunosti riješeno pitanje javnog prijevoza i redovne linije koja bi se spustila s magistrale do autobusne stanice mještani se snalaze kako znaju. „Naši ljudi su vrlo susretljivi u Drašnicama. Staneš tamo ispred škole, čekaš i ko prvi naiđe uzme te. To je lijepo. I nemaš straha kome ideš u auto jer svi se znamo. Čim te vidi da stojiš tu na mjestu di se čeka, stane i ti kažeš da ideš u Makarsku – ulazi! Za nazad se snalaziš s autobusom i onda dođeš na gornju stanicu, al’ onda je malo lakše jer se spuštaš“. 

  Indija – Zemlja velikih različitosti i suprotnosti u kojoj ne vrijede pravila kao u ostatku svijeta

MODERNI IZAZOVI SREDNJOVJEKONOG SELA

Naime, za mnoge starije i bolesne ljude poprilično je nezgodno ostajati u Drašnicama cijele godine jer nemaju vlastiti automobil, a tako niti mogućnost da se po potrebi sami mogu odvesti do Makarske ili nekog drugog okolnog mjesta. Premda su lokalni moćnici periodično obećavali regulirati redovni prijevoz i uvođenje kanalizacije, ta se važna pitanja stalno odgađaju ili, još gore, ignoriraju. „Ti u Drašnicama nemaš javni prijevoz, a postoji linija tamo iz Gradca koja vozi ljude na posao po magistrali i taj dio da oni nisu u stanju malo skrenit, da ljudima se olakša. Nisam šofer, nemam auto, to je tlaka velika, to je najveći problem i to me zadržava nekako da više vremena budem u Zagrebu, baš radi toga.“  

U slučaju većih zdravstvenih tegoba ili redovnih pretraga stanovnici Drašnica i susjednih mjesta moraju ići u Zagvozd jer tu mogućnost u Drašnicama i u Makarskoj više nemaju. Za vrijeme pandemije su zaraženi i teško oboljeli putovali sve do Splita kako bi dobili adekvatnu zdravstvenu skrb, a zamislite samo što to znači za starije ljude koji nemaju mogućnost prijevoza niti obitelj u blizini koja bi pomogla. „Imali smo tako lijepi dom zdravlja i stacionar u Makarskoj. Treba pitat ministra koji je stavio sve u Zagvod. Molim te, pored Makarske, turističkog centra, da ti moraš u laboratorij vadit krv ili na rendgen u Zagvozd! Mi smo u Drašnicama prije Domovinskog rata imali liječnika i medicinsku sestru. Iz Makarske su tri puta tjedno dolazili, a toga više nema!“

DRAŠNICE U SRCU

Kako vrijeme prolazi, tako se ljudi sve više odlučuju na život u Drašnicama po sezonama. Budući da je sve manje ljudi tamo zimi, stariji mještani u jesen odlaze u veće gradove kako bi im sve potrebne stvari bile dostupnije. „Ja volim i Zagreb, tu sam provela mladost, osnovala obitelj, rodila djecu, otišla u penziju. Jako volim Zagreb makar spadam u one tipove pokućare što mi kažemo, najljepše mi je u moja četiri zida.“ Kada prođe zimsko vrijeme i osvane prvo proljetno sunce mnogi Drašničanci polako pakiraju kofere i iščekuju odlazak u svoje mirno selo podno Biokova. „Ja volim te Drašnice, ja ne znam! Meni nije dosadno kad je kiša, kad puše jugo malo mi je glava zamatnana, ali svako godišnje doba ima nešto svoje. Tamo sam rođena i Drašnice su mi u srcu, u srcu su mi jako.“

Lokalna ruta je novi projekt Putnog Kofera u sklopu kojeg razgovaramo s ljudima iz naše okoline te donosimo reportaže o njihovoj svakodnevici: što danas rade mladi, a što stariji, kako je izgledao život njihovih baka i djedova, druženjima, događanjima, običajima, problemima s kojima se susreću te brojnim zanimljivim pričama i legendama!

PODIJELI: