Afganistan – država u kojoj ženama nije dopušteno izaći iz kuće bez muške pratnje

Žene bez imena – zemlja u kojoj ženama nije dopušteno izići iz kuće bez muške pratnje
piše Lara Žučko

U zemlji siromaštva, rata i vjerskih sukoba danas je još uvijek opasno biti žena. Uslijed posljedica talibanskog režima velik broj njih nema pravo izgovoriti vlastito ime i samostalno odlučivati o životu. Usprkos stravičnim svjedočanstvima mučenih žena, djevojčica i prestravljenih promatrača, broj aktivistkinja iz Afganistana sve više raste, a njihove priče pokreću cijeli svijet u borbi za ljudska prava. Evo kako izgleda život žena u Afganistanu!

KAKO JE IZGLEDAO ŽIVOT ŽENA U AFGANISTANU PEDESETIH GODINA 20. STOLJEĆA

Kada bismo nakratko upalili imaginarni vremeplov i otputovali u Afganistan pedesetih godina 20. stoljeća dočekali bi nas neprepoznatljivi prizori zemlje koju danas poznajemo kao žarište ratnih i društvenih previranja. U to vrijeme, Kabulom su prolazili moderni automobili, muškarci i žene su hodali u odjeći posljednje mode sa Zapada, turisti su šetali zelenim površinama, a žene su odlazile na radna mjesta i fakultete u kratkim suknjama.

U tom periodu žene su zakonom bile zaštićene od rodne nejednakosti u profesionalnom, društvenom i političkom odlučivanju, a pravo glasa su dobile još 1919. godine, čak godinu dana prije žena u Americi. Do kraja sedamdesetih godina, prije sukoba sa Sovjetskim savezom te kasnije uspostave talibanske vlasti, većina obrazovnih djelatnika u Afganistanu bile su žene, kao i polovica državnih službenika i liječničkog osoblja. Pričajući ovu idiličnu priču, teško je povjerovati da niti dva desetljeća kasnije nisu smjele hodati po ulici bez burke i bez pratnje muškaraca, premda ta pratnja bila muško dijete.

DANAS SE ŽENE NE SPOMINJU U RAZGOVORU TE SU ISKLJUČENE IZ DRUŠTVENOG ŽIVOTA

Posljedice dugogodišnje tradicije nasilnog preuzimanja vlasti vjerskih fundamentalista i beskompromisnog provođenja šerijatskog zakona bile su i još uvijek jesu presnažne. Takvo društveno uređenje zažmirilo je na oba oka gledajući njihovu patnju, kršenje ljudskih prava te ju svelo isključivo na ulogu majke, supruge i kćeri.

U duhu ekstremnog patrijarhata, u velikom dijelu ove zemlje jako se pazi da se žene ne spominje u razgovoru te ih se u potpunosti isključuje iz društvenog života. Vrlo često ne posjeduju osobne dokumente, a njihova imena i podaci nisu poznati čak niti obiteljskom liječniku. Ono što služi kao scenarij sličan „Sluškinjinoj priči“ postaje stvarnost kada osvijestimo činjenicu da se život u Afganistanu odvijao pod okriljem zakona prema kojemu je samo očevo ime upisano u rodni list djeteta.

Tek su se nedavno žene uspjele izboriti da na osobnim dokumentima uz ime oca stoji i ime majke. No, s obzirom na to da je društveni i ekonomski status muškarca u društvu toliko jak, mnogi roditelji u Afganistanu žele imati mušku djecu. Upravo je to dovelo do pojave običaja Bacha Posh prema kojem neke obitelji odgajaju svoje kćeri kao sinove kako bi im osigurale bolji život. One mogu izaći van u kupovinu same, dovesti mlađe sestre iz škole, zaposliti se, baviti se sportom i igrati bilo koju drugu ulogu dječaka u društvu.

DOGOVORENI BRAKOVI I JAVNI ZAHTJEVI ZA OSTVARENJE LJUDSKIH PRAVA

Ženama je u Afganistanu sudbina iskrojena od ranog djetinjstva, budući da su dogovoreni brakovi svakodnevna pojava. Iako je 2009. godine usvojen zakon koji zabranjuje sklapanje brakova s maloljetnicama, roditelji i danas pronalaze partnere za svoje kćeri. Odrastajući odvojene od obitelji, djevojčice postaju slomljene žene izolirane od ostatka svijeta, u potpunosti društveno i financijski ovisne o muškarcu. S obzirom na to da su ratni nemiri njihova stvarnost, žene u Afganistanu često ostaju udovice, bez novca, identiteta i zaštite društva.

Zbog rapidno rastuće stope samoubojstava, nehumanih uvjeta života te činjenica da se ženama ne dozvoljava uspostava vlastitog identiteta, brojne Afganistanke su počele javno zahtijevati ostvarenje svojih ljudskih prava. One koje su iz straha vodile tihe revolucije poistovjetile su se s onim ženama koje su pod cijenu vlastitog života javno progovorile o vlastitim iskustvima života u Afganistanu.

Revolucija je zahvatila sve kuteve svijeta, sve razine društva i okupirala veliki medijski prostor u svojoj borbi za dostojanstven život žena. Zahvaljujući pokretima pobunjenih Afganistanki danas se u parlamentima donose odluke o poboljšanju statusa i zaštiti njihovih prava. Jedan od takvih pokreta pokrenula je Laleh Osmany pod nazivom #WhereIsMyName te time potaknula proces donošenja afganistanskog zakona koji uvodi majčino ime na rodni list i osobne dokumente djece. Takvi pokreti su ženama koje žive pod opresijom u ratnim područjima dali novu snagu i osjećaj zajedništva u borbi za oslobođenje od ekstremističkih režima, patrijarhalne degradacije i nametnutih uloga.

PODIJELI: