Otok na kojem su stanovnici nekoliko godina slučajno konzumirali psihodelike: „Žene su se pretvarale u ptice, a s neba je padalo kamenje”

Otok Alicudi
Foto: Shutterstock
piše Ivan Šaravanja

Što se dogodi kad stanovnici jednog mjesta nekoliko godina slučajno konzumiraj psihodelike? Ako je suditi po talijanskom otoku Alicudi – javljaju se leteće vještice i duhovi klaunova, a s neba pada lagano kamenje. Alicudi je najzapadniji otok arhipelaga Lipari, poznatog i kao Eolsko otočje, po grčkom bogu vjetra. Ti vulkanski otoci smješteni su iznad Sicilije, na samom dnu talijanske ‘čizme’, a među njima je i Stromboli, jedan od preostalih aktivnih europskih vulkana.

U ovom se gradu ljudi s prijateljima i obitelji nalaze i druže na grobljima! Među posljednjim počivalištima redovito organiziraju izložbe i koncerte

„TEŠKO JE PRONAĆI TUŽNIJE, SUMORNIJE I IZOLIRANIJE MJESTO OD OVOG OTOKA“

Alicudi je brdovit, kružni otok koji se prostire na samo 5,2 kilometara kvadratnih. Na njemu nema automobila, ali ima puno magaraca. Danas, nakon velikog iseljavanja, tamo živi tek stotinjak stanovnika koji se većinom bave ribarstvom, poljoprivredom i turizmom.

View this post on Instagram

A post shared by Peter Amann (@walksicily)

„Teško je pronaći tužnije, sumornije i izoliranije mjesto od ovog nesretnog otoka“, pisao je o Alicudiju francuski pisac Alexandre Dumas tijekom svog posjeta 1835. godine. „To je kut svijeta koji je zaboravljen tijekom stvaranja pa je ostao u eri kaosa“, dodao je tada autor „Grofa Monte Christa“ i „Tri mušketira“. O Alicudiju je 2007. snimljen dokumentarni film „Analogni otok“ autora Francesca Giuseppea Raganata, koji govori o sklonosti njegovih stanovnika magičnim i paranormalnim pričama. „Ovdje ljudi ne razmišljaju logikom, nego analogijom“, govori neimenovan protagonist filma, „dottore“.

Šarmantni slovenski grad na Dravi dom je najstarije vinove loze na svijetu, prekrasnog dvorca i vrhunske suvremene umjetnosti

„ČAK I PRIJE TRIDESET GODINA JE STVARNOST OVDJE FUNKCIONIRALA DRUGAČIJE“

Drugi protagonisti filma, mahom lokalni umirovljenici, dijele priču o divovskom muškarcu koji se pojavio na otoku. Prvo ga je vidio jedan stanovnik dok je nepoznati gorostas čučao u grmlju pa mu nije prišao u tom nezgodnom trenutku. Idući dan, u razgovoru je spomenuo stranca svom susjedu, koji ga je pitao: „I ti ga isto vidiš?“. S vremenom su ga počeli viđati i drugi pa je nepoznati muškarac postao poznat kao „klaun“, duh koji luta otokom. Jedan protagonist rekao je da je njegova majka viđala klauna do dana svog vjenčanja.

View this post on Instagram

A post shared by Peter Amann (@walksicily)

Stanovnici Alicudija u filmu dijele svjedočanstva i o ženama koje se pretvaraju u ptice i odlaze do Sicilije „obavljati šoping“. Viđene su i kako se pretvaraju u mačke i vreće koje govore te kako izvode rituale na udaljenim plažama. Na otok je u jednom trenutku navodno padalo lagano kamenje. Često ga pogađaju i pijavice, a njegovi stanovnici tvrde da ih magičnom formulom mogu prerezati i zaustaviti. „Vidjela sam to svojim očima“, govori jedna žena o svjedočanstvu svog supruga koji je, kao i ostali, taj „talent“ dobio na Badnjak kad se znanje prenosi s generacije na generaciju.

STRUČNJACI VJERUJU DA JE SVE POVEZANO S KONZUMACIJOM LOKALNOG KRUHA

Zaštitnik Lipara je Sveti Bartolomej koji ima svoj spomenik i na Alicudiju. On je ranije bio smješten na vrhu otoka do kojeg je vodilo 820 stepenica pa su ga stanovnici spustili na pristupačnije mjesto. Od tada, vjeruju otočani, između 20. i 24. kolovoza svake godine, na dane Svetog Bartolomeja, na otoku se događaju nesreće, kao kad turisti padaju s litica ili se ronioci utapaju. Mnogi smatraju kako je sklonost stanovnika Alicudija takvim vjerovanjima ostavština s početka stoljeća – većina najbizarnijih priča o vješticama i klaunovima dogodila se između 1903. i 1905. godine. Stručnjaci vjeruju da je sve povezano s konzumacijom lokalnog kruha. 

View this post on Instagram

A post shared by Peter Amann (@walksicily)

Alicudi je tada bio siromašan i teško pristupačan otok čiji su stanovnici, iako okruženi morem, za prehranu većinom ovisili o poljoprivredi – maslinama, grožđu, povrću i raži. Vjeruje se kako je na „šašavost“, koja traje do danas, utjecala upravo konzumacija raži. Vlažni uvjeti na otoku su doveli do razvoja nametničke gljive na toj žitarici, poznatoj po nazivu ražena glavica, odnosno ergot.

ISTA JE TO GLJIVICA IZ KOJE JE ŠVICARSKI KEMIČAR ALBERT HOFMANN RAZVIO PSIHODELIČNU DROGU POD ČIJIM JE UTJECAJEM 1943. OTIŠAO NA DANAS SLAVNU VOŽNJU BICIKLOM

Povijest ne oskudijeva pričama o trovanju ovom gljivicom koje je dobilo ime „vatra svetog Antuna“ jer su redovnici posvećeni tom svecu liječili oboljele od ergotizma. Najviše takvih „masovnih halucinacija“ bilo je u 16. i 17. stoljeću, a postoji teorija da ražena glavica stoji i iza suđenja vješticama u američkom Salemu 1692. godine koje je rezultiralo smrću najmanje 25 ljudi. Vjeruje se kako su psihodelična svojstva gljivice bila poznata još i u antička vremena te da su se time koristili Grci u svojim Eleuzinskim misterijima. Sam Alicudi nekad je isto bio dio grčke civilizacije.

View this post on Instagram

A post shared by Peter Amann (@walksicily)

Bilo kako bilo, na siromašnom i izoliranom otoku Alicudiju na početku 20. stoljeća hrana se nikad nije bacala, pa tako ni zaražena, tamnija raž koju su lokalci zvali „tizzonara“ odnosno „pepeo“. Čak i da ju nisu konzumirali, njezina isparavanja vjerojatno su kontaminirala zdravu raž pa se vjeruje da je psihodelično djelovanje na otoku možda trajalo mnogo više od tri godine. „Svi su halucinirali, ali ih je bilo sram to priznati nekom drugom, pa su se svi sami naučili nositi s tim“, rekao je dottore u dokumentarcu. „Ta vještina je ostala“, dodao je on o upravljanju halucinacijama.

VEĆINA IZVORA SE SLAŽE DA SE RAZRJEŠENJE MISTERIJA DOGODILO 50-IH KAD JE, PRIVUČENA ČUDNIM PRIČAMA, TAMO STIGLA SKUPINA HIPIJA KOJA JE U SVJEDOČANSTVIMA STANOVNIŠTVA ODMAH PREPOZNALA SLIČNOST S LSD-JEM

Češko-američki psihijatar Stanislav Grof, proučavatelj terapije LSD-jem 60-ih godina, govorio je kako ta droga „pojačava nesvjesno“, pa neki vjeruju da su mitovi na Alicudiju, dijeljeni desetljećima s koljena na koljeno, izašli na vidjelo tijekom kolektivne halucinacije njegovih stanovnika.

View this post on Instagram

A post shared by luca ercolini (@alicudi_lacasadelpittore)

Lokalne vještice već su ranije bile poznate pod nazivom „mahare“, a neki autori koji su pisali o ovoj temi zagovornici su teorije da je otok i prije halucinacije bio magičan, da su vještice svjesno koristile psihodeličnu raž, a ne da je njihovo postojanje posljedica pokvarene žitarice. Alicudi je prigrlio „mahare“, pa danas otok krase murali tih vještica, a priče o njima privlače turiste, na sreću onih koji od toga zarađuju, a na nesreću drugih koji žele mir. Sam mlin gdje se nekoć mljelo magično brašno tako je danas smještaj s nekoliko apartmana.

PODIJELI ČLANAK