Koliko je teško danas biti čovjek? Kada se osvrnemo oko sebe zbog svega što vidimo često pomislimo da je odgovor – dosta teško. Ipak, neki nas ljudi i njihova dobra djela vrlo brzo razuvjere. Krov nad glavom i topli obrok uzimamo zdravo za gotovo, a upravo je to ono što nekim ljudima u našem okruženju nedostaje. Hodati i okrenuti glavu ponekad se čini kao najlakše rješenje, no to nije ono što nas čini ljudima, a ljudi smo više nego što bi se nekad na prvu reklo. Pomagati drugome u svima je nama, samo moramo biti dovoljno snažni da to osvijestimo i da nam to postane nit vodilja kroz život. Dobri primjeri oko nas tu su da nas potaknu, a upravo jedna takva priča dolazi iz Beograda. Tajni začin je restoran koji nudi besplatne obroke onim sugrađanima koji si to ne mogu priuštiti. Njegov moto je Ljubav je ono što nas pokreće, a njihova priča vraća vjeru u ljude.
BEOGRADSKI RESTORAN TAJNI ZAČIN
Tajni začin, naoko je uobičajeni restoran u blizini beogradskog ekonomskog fakulteta. Ipak, ono što ga razlikuje od drugih može se primijetiti već pri dolasku do vrata na kojima piše: “Ako ste gladni, a nemate novca – ovde uvek možete dobiti neki topli obrok. Platićete kad budete imali novca, a i da ne platite… Niko ne zaslužuje da bude gladan”.
I upravo to je cijela filozofija koja stoji iza ove priče. Vlasnici, obitelj Đurić, ovom gestom ukazuju na neke pomalo zaboravljene vrijednosti. Sve je krenulo iz obiteljske priče u kojoj se nije imalo novaca, a koja je, kako to obično biva, Draga Đurića, vlasnika, naučila upravo jednom postulatu: Uvijek je važno biti čovjek.
Iako se njegova humanitarna priča proširila, a restoran je, možemo reći, postao slavan, ne stoji pred restoranom rijeka ljudi u redovima za besplatan ručak. Ponekad u danu, kažu, bude jedan takav obrok, ponekad pet, a nekad ni jedan. Nisu se ljudi pomamili i to je ono što također stisne tu knedlu u grlu. Jedna Jedina dobra gesta i svijet je nekako postao bolji.
NITKO NE ZLORABI HUMANOST
Vlasnici smatraju kako nitko ne zlorabi njihovu humanost, a i da je tomu tako, oni tu ništa ne mogu. Sve to nekako uvijek ostaje svakom od nas na dušu. Osmijeh koji jedan ovakav čin može vratiti nekom na lice puno je vrjedniji od bilo kojeg novca spremljenog u hladnu željeznu blagajnu.
Neka ovakve priče postanu one koje će krojiti našu stvarnost. Neka nas ovakve teme dočekaju na našim ekranima kada se probudimo ujutro, jer ovo je jedini put da u svemu ovom kaosu u kojem ponekad bespomoćno plutamo, pronađemo sidro u onome što nas čini ljudima – dobroti.
