Ovo je najbizarniji blagdanski običaj na svijetu: na Badnjak i Božić ljudi se tuku i šakama rješavaju nesuglasice iz godine na izmaku

Bor je okićen, lampice svijetle. Ako nekom srećom imate kamin, vatrica gori, toplo je, svi su veseli i sretni, u pozadini svira lagana glazba… Božić je. I taman kad se okrenete prema nekom od svojih ukućana ili prijatelja sa smiješkom, on ili ona vam opali pljusku iz sve snage! Pa, kad bi Božić provodili u Peruu možda bi to bilo sasvim normalno. Naravno, pretjerujemo i šalimo se, no samo napola. U nastavku teksta upoznajemo vas s jednom od najneobičnijih ‘božićnih tradicija’ i vodimo na vrlo osebujan festival Takanakuy.

Naime, u Peruu se svake godine, od 24. do 26. prosinca, održava, kako ga neki nazivaju, jedan od najopasnijih festivala na svijetu. Riječ je o festivalu po nazivom Takanakuy, a na njemu ljudi fizičkim obračunom rješavaju nesuglasice i sporove koji su se nakupili tijekom godine, a sve pod budnim okom gledatelja.

Borbe se održavaju u improviziranim ringovima, borci i gledatelji odjeveni su u lokalnim folklorom inspiriranu odjeću, a suci, kako bi stvari držali pod kontrolom (i same borce i publiku), nose bičeve.

Ovaj neobični festival koji koincidira s Božićem svoje korijene navodno vuče još iz pretkršćanskih tradicija naroda koji su naseljavali peruansku provinciju Chumbivilcas. Na kečuanskom jeziku ime festivala znači ‘udariti jednakom mjerom’, a njegov je ‘dom’ glavni grad provincije, Santo Tomás.

Od tamo, festivalska se ‘tučnjava’ proširila i ostatkom zemlje, a mišljenje o njoj je podijeljeno. Neki festival smatraju korisnom vrstom katarze i dobrom metodom rješavanja nesuglasica, primjerice teritorijalnih sporova, koja u konačnici vodi stvaranju društva koje živi u miru.

Drugi ga kritiziraju, nazivajući običaj barbarskim. Smeta im što, za razliku od suda, nema proglašenja u smislu ‘ti su u pravu, ti si u krivu’, već je sve ostavljeno slobodnoj interpretaciji. Ishod borbe također ne ovisi o zakonima ili moralnim načelima, nego fizičkoj snazi i borilačkoj vještini. Naravno, ozljede nisu nikakva rijetkost.

No, Takanakuy nije samo fizičko rješavanje nakupljene nesloge. Podrazumijeva on i puno glazbe, povorke gradom, mnogo hrane i plesa, ali i ispijanja alkohola. Atmosfera je slavljenička, a u pozadini nje niz je pravila. Oni koji će spor rješavati u ringu, okruženi gledateljima, imenom i prezimenom pozivaju osobu s kojom se žene obračunati.

Ruke omataju tkaninom, a povlačenje za kosu, ugrizi ili pak udaranje protivnika dok je na podu nisu dozvoljeni. Uoči i nakon borbe očekuje se zagrljaj, a ako je gubitnik nezadovoljan ishodom može zatražiti još jednu šansu u ringu.

Festival inače privlači tisuće ljudi, a na njemu mogu sudjelovati svi – od osoba treće životne dobi do djece, od muškaraca do žena… One sudjeluju posljednjih nekoliko godina, vidjeti ih u borilačkoj areni postao je uobičajen prizor, no i dalje, navodno, ne gledaju svi blagonaklono na to. Isto tako, mnogi borci nose i skijaške maske, što je noviji trend.

Društveni razredi i razlike na dane održavanja festivala, od 24. do 26. prosinca, ne postoje – vidjeti radnika kako se tuče sa svojim šefom nije ništa čudno, navodno. No, sam fizički okršaj ima i dublju, simboličnu značajku. Naime, prema pisanju magazina Vice, kako život u Andama nije lak, spremnost na sudjelovanje u borbi pokazuje tamošnjoj zajednici da je dotični pojedinac osoba u koju se vrijedi pouzdati, na koju je moguće osloniti se jer je spremna boriti se za sebe i za svoje bližnje.

Mnogi se pitaju kako je točno nastao neobični festival. Neki njegov nastanak povezuju s činjenicom da je Santo Tomás, koji se nalazi na nadmorskoj visini od 3600 metara, vrlo izoliran. Prema pisanju spomenutog magazina, to mjesto ima samo tri policajca, a odlazak do prvog suda podrazumijeva dugu vožnju. Drugi tvrde da je festival podsjetnik na borbe autohtonog stanovništva s kolonizatorima u 16. stoljeću. Inače, u peruanskim i bolivijskim Andama može se naići na još nekoliko festivala tog tipa, no samo se Takanakuy održava u božićno vrijeme.