Ovaj hrvatski otok trebao je dobiti tramvaj prije 113 godina. Planovi su već bili gotovi, a onda je sve naglo stalo…

Na Lošinju zrak ima neki poseban miris, a to se najbolje može doživjeti u proljeće, kada začinsko i ljekovito bilje procvjeta pa se sa svih strana širi se ugodan, opojan, umirujući miris koji prati posjetitelja na svakom koraku. Ovaj se otok, nema sumnje, s razlogom naziva otokom vitalnosti. Savršeno čisto more, nezagađeni zrak, brojne šetnice, biciklističke i planinarske staze, kao i bogatstvo biljnih vrsta sastojci su za opuštajući i okrepljujući odmor, i ono po čemu je Lošinj poznat i van granica Lijepe naše. No, jeste li, primjerice, znali da je prije više od 100 godina na otoku trebao biti izgrađen tramvaj?

Da bismo razumjeli zašto je netko prije više od 110 godina uopće razmišljao o tramvaju na jednom jadranskom otoku, treba se vratiti nekoliko desetljeća unatrag. Naime, Lošinj je krajem 19. i početkom 20. stoljeća prolazio kroz veliko razdoblje promjena. Pomorstvo i brodogradnja donijeli su mu gospodarsku snagu, a zatim se počeo razvijati i turizam, ponajprije onaj zdravstveni.

Profesor Ambroz Haračić godinama je proučavao otočnu klimu, a rezultati njegovih meteoroloških mjerenja privukli su pozornost liječnika iz tadašnje Austro-Ugarske. Veli i Mali Lošinj 1892. godine proglašeni su klimatskim lječilištima, nakon čega na otoku niču hoteli, pansioni, vile, kupališta i uređene šetnice.

Prvi hotel u Malom Lošinju, Vindobona, otvoren je još 1887. godine, a u Velom Lošinju iste je godine podignut hotel nazvan po nadvojvotkinji Renati. U godinama koje su slijedile turistička se infrastruktura ubrzano širila, a na otok su dolazili gosti iz različitih dijelova Monarhije, među njima i pripadnici aristokracije. Dakle, Lošinj početkom 20. stoljeća nije bio uspavani otok na periferiji tadašnje Europe. Dapače, bio je poznato lječilište i turističko mjesto koje je razmišljalo o tome kako goste što jednostavnije prevoziti između svojih dvaju najvažnijih naselja.

Mali i Veli Lošinj udaljeni su tek oko četiri kilometra, a danas ih povezuje cesta kojom se automobilom stiže za svega nekoliko minuta. No prije automobila priča je, naravno, izgledala sasvim drukčije. Cesta između dvaju mjesta postojala je još od vremena kratke francuske uprave početkom 19. stoljeća, a u turistički najživljim desetljećima njome su prometovale kočije. Istodobno se ozbiljno razvijao i pomorski promet. Krajem 19. stoljeća uređeno je pristanište koje je omogućilo izravno pristajanje putničkih parobroda, a u vrijeme najvećeg procvata turizma na Lošinj je stizalo čak 19 parobroda tjedno.

Kako piše Turistička zajednica Lošinja, tijekom 1913. godine planovi za tramvajsku prugu između Malog i Velog Lošinja bili su gotovi. Sam izvor ne navodi tehničke pojedinosti projekta, trasu ni izgled budućih vozila, pa bilo kakvo detaljnije rekonstruiranje te zamišljene linije danas bi bilo nagađanje. Znamo, međutim, da je projekt postojao i govorilo se o konkretnim planovima, a tajming je, nažalost, bio prilično loš.

Naime, samo godinu dana poslije, u ljeto 1914., počeo je Prvi svjetski rat. Razvoj lošinjskog turizma naglo je zaustavljen, a projekt nikada nije realiziran. Turistički uspon koji je otok desetljećima gradio također je prekinut. Nakon rata političke su se okolnosti potpuno promijenile, Lošinj je Rapalskim ugovorom 1920. pripao Kraljevini Italiji, a prvi turist nakon ratnih godina na otoku je zabilježen tek 1921.

Nama je bilo teško ne poigrati se tom mišlju. Bi li pruga preživjela desetljeća koja su uslijedila? Bi li nakon Drugog svjetskog rata bila modernizirana ili ukinuta kao mnogi tramvajski sustavi u u Hrvatskoj, ali i u manjim europskim gradovima? Bi li danas bila jedna od najvećih otočnih atrakcija, povijesni tramvaj koji bi nekoliko kilometara između Malog i Velog Lošinja prolazio uz mediteransko zelenilo i more? Odgovor, naravno, nikad nećemo znati. No, i bez obzira na to što nema tramvaja, ovaj mirisni otok prepun je zanimljivih priča i atrakcija koje vrijedi istražiti tijekom čitave godine.