Ovaj samostan zovu osmim svjetskim čudom: ima nevjerojatnih 4000 soba i 88 fontana, a građen je punih 21 godinu

San Lorenzo de El Escorial. Njegovo ime možda sapleće jezik, no pogled na njega definitivno ‘zavrti glavu’. Ogromno je to zdanje, smješteno u samom srcu Španjolske, jedno od najznačajnijih arhitekturnih ostvarenja u toj zemlji. Već i ta tvrdnja mnogo govori, konkurencija je tamo doista jaka, no ova građevina doista je nešto posebno. Toliko posebno da je čak nazivana osmim svjetskim čudom, a uvrštena je i na popis svjetske baštine.

Ogromni kraljevski kompleks San Lorenzo de El Escorial, koji obuhvaća i crkvu, i samostan, knjižnicu te kraljevsku grobnicu, nalazi se u istoimenom mjestu u blizini Madrida. Od glavnog grada Španjolske dijeli ga 50-ak kilometara, a riječ je o jednom od najvažnijih arhitekturnih spomenika španjolske renesanse. Građen je 21 godinu, od 1563. do 1584. godine, u visočju Guadarrama, na nadmorskoj visini od 1028 metara. Na popisu UNESCO-a nalazi se od 1984. godine.

Statistika mu je nevjerojatna u svakom smislu. Za početak površina: 33,327 metara četvornih. Kompleks je dug 207 metara i širok 161, ima čak 16 dvorišta, 88 fontana, 4000 soba, 86 stubišta. Krasi ga ukupno 2675 prozora te čak 1200 vrata. Neka od ovih potonjih su, doduše, lažna te instalirana ‘kozmetike’ radi, kako bi se održala simetrija prostora primjerice. U kompleksu se čuvalo i čak 7500 relikvija te 45 tisuća knjiga i 5000 rukopisa. Također, tu je i niz umjetničkih djela, oltarnih ukrasa…

Kompleks zadivljuje grandioznošću, a bio je projekt kralja Filipa II., koji je na vlasti bio 1556. do 1598. godine. Ideja mu je bila multifunkcionalno zdanje koje će služiti ne samo kao posljednje počivalište njegova oca, nego i samostan te palača. Što je zamislio to je i ostvario, a legenda kaže da je dotičnu lokaciju izabrao kako bi zapečatio vrata pakla. Ona se navodno nalaze ispod bazilike koja je dio kompleksa, no u biti se radi samo o pričama koje proizlaze iz činjenice da se u okolici nalazio rudnik.

Mnoge priče je pokrenuo i sam tlocrt kompleksa koji podsjeća na rešetku. Jedno objašnjenje ide u smjeru toga da je Juan Bautista de Toledo, originalni arhitekt koji je radio na zdanju, iscrtao taj tlocrt inspiriran mučeništvom Svetog Lovre, zaštitnika samostana, koji je bio ispečen na roštilju. U svakom slučaju, linije kompleksa su oštre, ima četiri kata te na svakom uglu ogromne kule. Unutar tog četverokuta nalazi se crkva, kraljevska palača i učilište, kao i knjižnica…

Kraljevski kompleks je nevjerojatno ukrašen. Na njemu su radili hvaljeni talijanski i španjolski umjetnici tog doba. Prvi koji su se dotakli freski bili su, primjerice, Pellegrino Tibaldi i Federico Zuccaro…

No, kralj Filip je bio zahtjevan nalogodavac, odnosno imao je vrlo stroge zahtjeve na kojima je inzistirao. Stremio je unificiranosti, odnosno homogenosti dekoracija, najviše mu je bilo stalo ostvariti jedinstvo konačnog rezultata. Upravo zato nije angažirao ni previše umjetnika. Struka kaže da je uspio u svom naumu.

I nakon Filipa II., kasniji su vladari radili na kompleksu, no njegova je osnova ostala ista. Najvažniji dodatak, odnosno nadogradnja, bila je dovršetak kapelice s kraljevskom grobnicom po imenu Panteón de los Reyes u 17. stoljeću. Navodno su tijela preminulih vladara morala ‘čekati’ čak 30 godina kako bi postala dovoljno ‘mala’ da stanu u tamošnje grobove.

Gorostasno zdanje kroz svoju se povijest suočilo s nizom izazova. Primjerice, čak ga je četiri puta zadesio požar, a isto je tako bio i poprište pljački u kojima su ukradene neke od umjetnina koje su ga krasile. Druge su izmještene na neke druge lokacije. No, unatoč svemu, zdanje je zadržalo svoju veličanstvenost. I dalje ga se smatra jednim od najimpresivnijih u Španjolskoj.