NIGDJE BEZ OSIGURANJA
Izolirano talijansko selo: signal za internet je slab, zimi struje nema tjednima, kao ni restorana, barova i trgovina
Smješteno blizu granice između talijanske pokrajine Piedmont i Francuske, selo Sancto Lucio de Coumboscuro naziva se i talijanskom malom Provansom. Slikovito selo u talijanskim Alpama izolirano je u gotovo svakom smislu. Do njega je komplicirano doći, zimi struje nema tjednima, a signal za internet je slab i pojavljuje se sporadično. Ono što bi posebno moglo iznenaditi posjetitelja, koji se do sela ipak probije, je neobičan pozdrav “arveire”, umjesto poznatog talijanskog “arrivederci”, što većina svijeta zna da znači – doviđenja. U Coumboscuru se, naime, govori provansalski jezik, stari srednjovjekovni neo-latinski dijalekt, kakvim govori i veći dio stanovništva francuske pokrajine Okcitanije.
SANCTO LUCIO DE COUMBOSCURO: SELO U KOJEM NEMA RESTORANA, BAROVA I SUPERMARKETA, A JEDINI JE SMJEŠTAJ U DRVENIM KOLIBAMA NA FARMI
U selu živi tridesetak stanovnika, čiji je život sve samo ne jednostavan. Nastanjuju ga uglavnom obitelji stočara, a njihova krda često napadaju vukovi iz okolnih šuma. Međutim, selo je tiho, okruženo planinskim vrhovima i poljima nježno ljubičaste lavande, zbog čega ga otkriva sve više turista koji su u potrazi za odmorom bez tehnologije i stresa. Nema ovdje restorana, barova i supermarketa, jedina su društvena događanja povremene folklorne večeri i zajedničke potrage za gljivama vikendom.
Lokalci su navikli na spori, tihi život u skladu s prirodom i u njemu uživaju. U zoru ustaju brinuti o životinjama, rade 365 dana u godini, ne poznaju pojmove kao što su godišnji odmor i putovanje. Većina ih ne posjeduje televizor, a kad se zaredaju dani bez struje, već po navici izvlače stare uljne lampe i uz njihovu svjetlost danima čekaju da strujna žarulja zatreperi.
Jedini pansion u mjestu smješten je na staroj farmi Le Meiro di Choco, u kojoj turisti mogu unajmiti smještaj u starim drvenim kolibama i iskusiti komadić “sporog života” kakav žive mještani. Posjetiteljima će tamo poslužiti svježe proizvode uzgojene u selu, a ovdje mogu kupiti i visoko kvalitetnu vunu koju proizvode mještani od izvorne talijanske pasmine ovce Sambucana.
SELO JE PRIPADALO I ITALIJI I FRANCUSKOJ, ALI STANOVNICI SEBE SMATRAJU SAMO PROVANSALCIMA
Područje u kojem se Counboscuro nalazi u povijesti je više puta mijenjalo matičnu zemlju pa je tako pripadalo i Italiji i Francuskoj. Vjerojatno u tome leži razlog što se većina mještana danas ne smatra Talijanima, ali ni Francuzima. Za sebe će reći da su jednostavno – Provansalci, i to vrlo ponosni na svoj jezik i tradiciju.
Okruženo šumama kestena i jasena, selo je podijeljeno na više četvrti, koje su povezane stazama za planinarenje, jahanje i biciklizam. Najstarija četvrt osnovana je davne 1018. godine, a izgradili su ju francuski redovnici. Zbog teškog terena kojim se do njega dolazi, bilo je napuštano kroz stoljeća, a jedno je vrijeme služilo samo kao ljetna rezidencija ljudima koji su ostatak godine živjeli u gradovima Provanse.
Turisti danas u Coumboscuru zaista imaju što raditi. Osim planinarenja, bicikliranja i uživanja u prirodi, mogu posjetiti Etnografski muzej koji čuva detalje provansalske kulture i povijesti. Mogu pohađati tečaj i naučiti osnove provansalskog jezika, a svakog se ljeta održavaju festivali i predstave pa i umjetničke radionice koje slave provansalsku kulturu.
Iako se populacija ubrzano smanjuje, stanovništvo koje je ostalo sve više njeguje i štiti svoje korijene i tradiciju, smatrajući svoje selo malim, provansalskim mikrokozmosom. Zahvaljujući njihovoj kampanji, talijanske su ih vlasti priznale kao okcitansku manjinu, a provansalski je jezik zaštićen zakonom. No i njemu prijeti nestanak: UNESCO ga je 2010. uvrstio na popis svjetskih jezika kojima prijeti izumiranje. Ono malo preostalih stanovnika Coumboscura odlučno je da se to ne dogodi.
