Posjetili smo mladog vrtlara koji usred Zagreba uzgaja povrće. Do kupaca ono stiže unutar sat vremena od berbe

“Počeo sam 2017. godine, dok sam još studirao psihologiju. Imali smo ovu parcelu koja je bila namijenjena za gradnju, ali na kraju nije bilo ništa od tog plana pa sam odlučio tu napraviti mali eksperimentalni vrt. Nisam imao ideju gdje će me to odvesti ni koliko će cijela priča narasti. Također nisam imao prethodnog iskustva u poljoprivredi. Jedini doticaj s time do tada bile su moje bake koje su uvijek imale vrtove. Prabaka je imala povrtnjak, a baka je stalno uređivala cvijeće. Tako sam ih i ja promatrao i pomagao koliko sam mogao, ali ništa više od toga”, govori nam na samom početku Ivan Šanjug, urbani vrtlar iz OPG-a Gredica na zagrebačkom Rudešu.

Ivan je imao svega 19 godina kada je počeo eksperimentirati sa sadnjom vrta. Prvo je to bio sićušni komadić zemlje na kojem je isprobavao razne metode, a kako je stjecao iskustvo i znanje tako je i vrt rastao. Istovremeno s brigom oko vrta Ivan je krenuo na studij psihologije, ali ubrzo je shvatio da ga ipak više zanima agronomija. Promijenio je studij i ozbiljnije se posvetio razvoju vrta.

„Kad sam pauzirao psihologiju prije nego što ću upisati agronomiju, počeo sam ozbiljnije istraživati uzgoj, uglavnom kroz knjige i YouTube. Tada sam naišao na princip ‘market gardena’. To je pristup koji dolazi iz SAD-a, Kanade i Francuske, gdje se na malim površinama intenzivno uzgajaju kulture veće vrijednosti, uglavnom lisnate salate i mikrozelenje. Cilj je maksimalno iskoristiti malu površinu. Zato se stalno bere i ponovno sije. Na istom mjestu mogu imati i do pet sjetvi godišnje, a neke kulture se beru više puta”, objašnjava Ivan.

Na parceli se nijedan dio zemlje ne ostavlja praznim. Zemlja se ne prekopava iznova kako to obično biva, nego se posebnim strojem skida samo gornji sloj, nakon čega se odmah ponovno sije. Uzgoj je prvenstveno fokusiran na lisnate kulture i mikrozelenje. Ivan uzgaja rikulu, baby špinat, rimsku salatu, kristalku i različite vrste mikrozelenja. Na otprilike 700 četvornih metara godišnje proizvede nekoliko tona lisnatog povrća i mikrozelenja.

„Posebno sam se fokusirao i na uzgoj mikrozelenja u stakleniku jer ga smatram nutritivno vrlo vrijednim. Mikrozelenje se bere u vrlo ranoj fazi razvoja biljke, kada su antioksidansi i vitamini posebno aktivni. Ti su spojevi često lakše dostupni našem organizmu nego kod odraslih biljaka, jer mlade biljke još nemaju tvrdu strukturu i puno vlakana. Često mi se dogodi da ljudi brkaju mikrozelenje i klice. Klice se uzgajaju u vodi i jedu se zajedno s korijenom i sjemenkom. Mikrozelenje raste u supstratu i reže se samo gornji dio biljke”, naglašava mladi vrtlar.

Iako uzgaja prema ekološkim principima, Ivan nema službeni ekološki certifikat. Objašnjava kako velik dio procesa certificiranja zapravo otpada na administraciju; potrebno je voditi detaljnu evidenciju svakog sjemena, gnojiva i svake pojedine sadnje. Umjesto birokracijom, radije se bavi samim uzgojem i efikasnošću proizvodnje. U vrtu ne koristi ni preparate dopuštene u ekološkoj proizvodnji. Umjesto toga prihvaća određene gubitke kao sastavni dio prirodnog uzgoja. Ako neku kulturu napadnu bolesti ili nametnici, uklanja je i odmah sije novu, jer kod ovako intenzivne proizvodnje nema prostora da parcela miruje.

“Poljoprivreda je tvornica pod nebom”, kaže. I koliko god sustav bio organiziran, priroda uvijek ostaje faktor koji se ne može potpuno kontrolirati.

Nas je posebno zanimalo i to da se jedan od čestih strahova kupaca odnosi na uzgoj hrane u gradu i moguće zagađenje zraka. Ivan nam je objasnio da biljke ne funkcioniraju na isti način kao ljudska pluća. Ključni problem nisu ispušni plinovi nego kvaliteta tla i eventualna prisutnost teških metala. Zato je zemlju dao testirati, a parcela je dodatno zaštićena starom živicom uz cestu. Svoju filozofiju transparentnosti pokazuje odmah uz vrt u „trgovini na povjerenje” koja je smještena uz samu parcelu na adresi Korenička 41.

„Ono što je ovdje velika prednost je svježina. Meni je logistika vrlo jednostavna jer sam blizu kupaca. U roku sat vremena mogu ubrati salatu, oprati je, osušiti, rashladiti i pripremiti za prodaju. Kod lisnatih kultura ta razlika se baš osjeti. Prodajem uglavnom direktno ljudima. Imam štand petkom i subotom koji ujedno služi i da ljudima pojasnim neke stvari, a uz vrt je svakodnevno smješten mali samoposlužni punkt. Transparentnost mi je važnija od bilo kakvog marketinga”, ističe Šanjug.

Iako je parcela mala, proizvodnja je izrazito intenzivna. Tijekom sezone Ivan radi i više od punog radnog vremena, često oko 70 sati tjedno. Zanimljivo je i to da sve radi sam, od proizvodnje i navodnjavanja do pakiranja, prodaje i brandinga. Zimi je tempo nešto sporiji, ali posla uvijek ima jer se vrt stalno mora pratiti. Ovaj pristup uzgoju također se osjeti i na kvaliteti proizvoda. Međutim, Ivan smatra da dugoročno neće moći ostati samo na ovome i na trenutnoj lokaciji pa već razmišlja o širenju proizvodnje, dok bi vrt na Rudešu ostao mjesto susreta s kupcima i svojevrsni pokazni primjer urbanog uzgoja hrane u gradu.