U Sloveniji smo vidjeli jednu od najneobičnijih životinja Europe: upravo slavi 10. rođendan i može godinama ne jesti

Prišla sam im sa zanimanjem, puno sam o njima slušala. Bilo je mračno, no dovoljno je svjetla padalo na akvarij u kojem me dočekalo nešto maleno, golo, usko, čak pomalo ljigavo. Djelovale su nezainteresirano, neopterećeno vrevom koja ih okružuje. Bebe zmajevi, pomislila sam odmah, zaista nije promašeni nadimak. Iako čovječjih ribica ima i u drugim špiljama Europe, ove u Postojnskoj jami prije točno 10 godina bile su vijest koja je obišla svijet, a i danas su jedna od živih atrakcija najposjećenije špilje u Sloveniji.

Čovječja ribica je, bez sumnje, jedna od najneobičnijih životinja u Europi. Može živjeti više od 100 godina, godinama izdržati bez hrane i čak obnoviti izgubljeni dio tijela. U Postojni ih zovu „baby dragons“, odnosno bebe zmajevi, a taj im nadimak pristaje jednako kao i formalno ime, čovječja ribica. Latinsko joj je ime Proteus anguinus i endemska je vrsta dinarskog krša, što znači da u prirodi živi samo na ovom dijelu Europe.

E sad, zašto su „bebe zmajevi“ iz Postojne postale tolike zvijezde? Prije deset godina iz Postojnske jame stigle su snimke koje su obišle svijet, izvijestili su iz Jame ovih dana u povodu obljetnice. U gotovo potpunom mraku, pred infracrvenim kamerama, iz sićušnih jaja počele su se izlijegati čovječje ribice. O neobičnim „mladuncima zmajeva”, kako ih u Postojni vole zvati, izvještavali su BBC, CNN, National Geographic, The New York Times i brojni drugi svjetski mediji.

Danas ta ista generacija slavi deseti rođendan. Za Postojnsku jamu to nije samo lijepa obljetnica nego i deset godina rijetkog znanstvenog istraživanja životinje o kojoj, unatoč više od dva stoljeća proučavanja, još uvijek mnogo toga ne znamo.

Priča je počela 30. siječnja 2016., kada je vodič tijekom obilaska s turistima u velikom akvariju primijetio prvo jaje. U sljedećim tjednima pojavila su se nova, a stručnjaci su pomoću infracrvenih kamera pratili njihov razvoj. Prva ličinka izlegla se 30. svibnja, a do 14. srpnja na svijet su došla ukupno 22 mladunca. Bio je to prvi put u povijesti turističkih špilja da je javnost mogla gotovo u stvarnom vremenu pratiti razvoj čovječje ribice, od jaja i embrija do izlijeganja.

Deset godina kasnije mladunci su zdravi i nastavljaju rasti. Početkom 2026. bili su prosječno dugi oko 19 centimetara i teški desetak grama, a sada ulaze u posebno zanimljivo razdoblje spolnog sazrijevanja. Upravo zato sljedeće godine njihova života znanstvenicima bi mogle donijeti nova saznanja o vrsti koju je u prirodnom podzemlju iznimno teško tako detaljno i dugotrajno promatrati.

Čovječje ribice u Postojnskoj jami nisu samo atrakcija za turiste, daleko od toga. U jami je uređen poseban špiljski laboratorij i niz znanstvenika u njemu provodi neinvazivna istraživanja: životinje se mjere, važu i fotografiraju, iz uzoraka izmeta prate se hormoni, a nježnim brisevima kože proučava se genetika.

Slavna generacija iz 2016. danas živi u velikim akvarijima u mirnom, tamnom dijelu jame nedaleko od turističke trase i nije stalno izložena posjetiteljima. No čovječje ribice mogu se vidjeti u Vivariju, smještenom samo pedesetak metara od ulaza u Postojnsku jamu.

Čovječja ribica ima impresivne sposobnosti. Potpuno je prilagođena hladnim i mračnim podzemnim vodama. Vid joj gotovo nije potreban, ali zato iznimno dobro osjeća mirise, zvukove i vibracije u vodi, a može registrirati i slaba električna polja te se orijentirati uz pomoć Zemljina magnetskog polja. Može živjeti više od stotinu godina, zbog vrlo sporog metabolizma godinama preživjeti bez hrane, a može i obnavljati oštećeno tkivo.

To je dokazano upravo u Postojni. Jedan od mladunaca iz Postojne, nazvan Viktor, nakon ozljede je izgubio dio noge. Rana je zarasla, a tijekom nešto više od godine dana izrastao mu je novi, potpuno funkcionalan dio uda. Cijeli proces znanstvenici su detaljno dokumentirali.

„Čovječja ribica izrazito je osjetljiva na promjene u podzemnoj vodi, a ono što se događa na površini kroz krško tlo može vrlo brzo stići duboko pod zemlju. Zato zaštita čovječje ribice znači i zaštitu izvora pitke vode, na što upozorava i UNESCO,“ priopćili su iz Postojnske jame.