Plovili smo hrvatskom rijekom koja krije ostatke antičkog grada i brod star 2300 godina, a nekoliko sati kasnije proučavali smo svemir

U Sisak smo se vraćali već nekoliko puta. Najčešće zbog Starog grada, prekrasne šetnice uz rijeku i kratkog obilaska centra, onih mjesta koja nekako prva padnu na pamet kada se spomene grad. Ovaj put odlučili smo preskočiti poznatu rutu i Sisak upoznati na način na koji ga još nismo vidjeli, s rijeke. Ukrcali smo se na brod i krenuli na kružnu plovidbu rijekom Kupom koja traje oko sat i pol, a košta svega 5 eura. Tek tada nam je postalo jasno koliko toga o ovom gradu zapravo može ispričati njegova obala.

Već samo ime broda koji nas je poveo u plovidbu nosi komadić sisačke povijesti. „Juran i Sofija” naziv je drame Ivana Kukuljevića Sakcinskog smještene u vrijeme Bitke kod Siska, koja je prvi put izvedena upravo u ovom gradu 1839. godine. Nakon ukrcaja kod Malog kaptola krenuli smo Kupom prema njezinu ušću u Savu. Turistički brod lagano plovi kao da se šećete po riječnoj površini, a već nakon prvih nekoliko minuta postaje jasno koliko se pogled na grad promijeni kada se pločnik zamijeni palubom.

Brod prolazi pokraj raznih znamenitosti i arheoloških nalaza, ispod Starog mosta te nastavlja prema ušću i Starom gradu, a obala odjednom prestaje biti samo kulisa. Zvonimir, naš vodič, pritom ne ostavlja mnogo vremena za promatranje iz nove perspektive bez konteksta. Pokazuje nam važne točke uz obalu i kroz njihove priče vraća nas sve dublje u prošlost, od današnjeg Siska do vremena kada je rijeka bila jedna od njegovih glavnih prometnica.

Rijeka je ovdje svojevrsni arhiv. I to sasvim doslovno. U koritu Kupe pronađeni su ostaci struktura za koje se pretpostavlja da su pripadale antičkim bedemima, drvenoga rimskog mosta i olovnog akvadukta kojim se Siscia opskrbljivala vodom. Samo tijekom posljednjih 150 godina iz rijeke je izvađeno više od deset tisuća arheoloških predmeta, a posljednjih godina provode se i sustavna podvodna istraživanja.

Rimska Siscia imala je luku na Kupi, a položaj uz riječne putove pomogao joj je postati važnim prometnim, trgovačkim i upravnim središtem. Stoljećima kasnije Kupa je i dalje hranila grad. U 18. i 19. stoljeću luka, splavarenje i ribolov bili su važni izvori zarade stanovnika, a uz obalu su podizana i velika skladišta žita. Kada je 1862. Sisak dobio željezničku vezu sa Zidanim Mostom, spoj riječnog i željezničkog prometa dodatno je ubrzao trgovinu.

Dok brod polako klizi prema Starom gradu, sve te informacije dobivaju prostorni smisao. Tvrđava se pojavljuje uz vodu upravo ondje gdje se Kupa približava Savi. Zagrebački kaptol počeo ju je graditi 1544., a nekoliko desetljeća poslije pred njezinim se zidinama odigrala glasovita Bitka kod Siska 1593. godine. Sat i pol prođe neočekivano brzo i ugodno.

Nakon povratka na obalu napravili smo ono što nakon toliko povijesti i svježeg riječnog zraka čovjek sasvim razumno i napravi: otišli smo na ručak. Restoran City Garden našao nam se odmah na putu uz samu šetnicu pa nismo morali daleko pješačiti. Sjeli smo, pojeli raznovrsna i ukusna jela, napravili kratku pauzu prije nego što smo se upustili u drugi dio dana koji smo također zamislili da bude drugačiji od uobičajenog posjeta Sisku. Drugi dio dana nas je iz riječne prošlosti trebao odvesti u potpuno suprotnom smjeru. Doslovno prema zvijezdama.

Okrijepljeni smo produžili dalje do jedne zgrade stare preko stotinu godina koja je doživjela fascinantnu obnovu i prenamjenu prostora. Već sama zgrada Munjare ima dovoljno dobru priču da bi bila vrijedna posjeta i bez planetarija zbog kojeg smo mi došli. Naime, zgrada je sagrađena 1907. prema projektu praške tvrtke Križik i do 1947. služila je kao gradska elektrana. Bila je prva elektrana na području Moslavine i Banovine te jedna od prvih u Hrvatskoj. Danas je ovdje Centar znanja i planetarij Munjara.

Dio prostora još govori o industrijskoj prošlosti zgrade, dok ostatak pripada znanosti. Tu su sadržaji iz astronomije i drugih STEM područja, mogućnost prikaza meteoroloških i geoznanstvenih podataka u stvarnom vremenu te virtualnog istraživanja Zemlje, Mjeseca i Marsa pomoću satelitskih snimaka i 3D modela. Centar ima i multifunkcionalne prostore za predavanja te vanjski amfiteatar s velikim videozidom. Ali prostorija zbog koje se ovdje ipak najlakše zaboravi koliko je sati nalazi se pod kupolom.

Sjedamo, svjetla se gase i iznad nas se otvara projekcijska površina promjera 8,53 metra. Munjara koristi digitalni sustav Digistar koji sliku projicira u 9K rezoluciji, uz surround zvuk i mogućnost interaktivnog upravljanja prikazom. To znači da voditeljica nije ograničena unaprijed snimljenim filmom. U stvarnom vremenu nas vodi prema Mjesecu, udaljuje od Zemlje, prelazi Sunčev sustav i nastavlja dalje kroz svemir koristeći podatke koji se neprestano ažuriraju.

U jednom trenutku više ne gledamo projekciju ispred sebe. Cijela kupola postaje prostor kroz koji se krećemo. Voditeljica nas vodi od planeta prema zvijezdama, mijenja kut gledanja, udaljava nas od poznatih koordinata i pokazuje koliko tehnologija može promijeniti nešto što smo svi barem jednom vidjeli na klasičnoj slici Sunčeva sustava. Planetarij je pritom povezan s mrežom više od dvije tisuće planetarija diljem svijeta, što omogućuje razmjenu sadržaja, zajednička predavanja i prijenose sa znanstvenim institucijama poput Griffith Observatoryja, Adler Planetariuma i Smithsonian National Air and Space Museuma.

Kada smo nekoliko sati ranije plovili Kupom, Tomislav nam je pokazivao mjesto na kojem se ispod nekoliko metara vode još nalazi čamac kojim su ljudi plovili prije otprilike 2300 godina. Poslijepodne smo iz zgrade u kojoj se prije više od stoljeća proizvodila struja gledali Zemlju iz svemira. Za grad udaljen manje od sat vremena od Zagreba, raspon je prilično dobar.