Usred Njemačke smo posjetili grad koji zovu Amerika u malom: u njemu svaki četvrti stanovnik radi u znanosti

Heidelberg u Njemačkoj smo, nenamjerno, počeli razgledavati naopako. Umjesto da odmah krenemo prema staroj jezgri, glavnom trgu i ulicama punima ljudi, prometna gužva natjerala nas je da prvo skrenemo prema prometnicama iznad grada. Tada mi se činilo da samo odgađamo onaj „pravi“ obilazak, ali danas mislim da je upravo to bio najbolji način da sagledamo povijesnu veličinu Heidelberga. S visine se odjednom sve posložilo: dvorac i vrtovi iza nas, Neckar duboko ispod, stari grad na jednoj strani i zelene padine s vilama na drugoj.

Teško je za takav prvi susret izabrati bolju kulisu od Heidelberškog dvorca. Visoko iznad grada stoji kompleks koji je tijekom stoljeća bio i utvrda i raskošna rezidencija izbornih knezova Palatinata, a danas je možda najpoznatiji upravo po tome što je ruševina. Ratovi, požari i vrijeme odradili su svoje, no upravo su ti ostatci u 19. stoljeću osvojili romantičare. Heidelberg je postao mjesto na kojem su pjesnici i slikari pronalazili melankoliju, divljinu i vidljivu prolaznost vremena.

Odmah uz dvorac nalazi se Hortus Palatinus, vrt koji je početkom 17. stoljeća dao urediti knez Friedrich V. Bio je toliko ambiciozan da su ga suvremenici prozvali osmim svjetskim čudom. Zamišljen je kao sustav terasa, fontana, grotla, pergola, labirinata i egzotičnih biljaka koje su se trebale spuštati niz padinu. Nikada nije dovršen. Tridesetogodišnji rat prekinuo je planove, a stoljeća su napravila ostalo.

Danas nema mnogo veze s vrtom koji je trebao demonstrirati moć dvora. Zelenilo je izgradilo svoj karakter, kamen je potamnio, a ruševine dvorca izviruju iz krajolika. Iz ove perspektive nije teško shvatiti zašto se Heidelberg toliko veže uz romantizam. A onda stanete na rub terase i grad se otvori ispod vas.

Neckar se provlači između stare jezgre i zelenih padina na suprotnoj obali, a tek odozgo postaje jasno koliko je njegov tok odredio Heidelberg. Danas je dio panorame, ali stoljećima je bio puno važniji. Njime su se prevozili ljudi i roba, pokretali su se mlinovi i grad se povezivao s Rajnom. Neckar je plovan više od 200 kilometara, a upravo kod Heidelberga izlazi iz uske doline Odenwalda i otvara se prema ravnici.

Preko rijeke prizor djeluje sasvim drugačije. Na padinama Heiligenberga i oko Philosophenwega između stabala izviruju velike stare vile Neuenheima, četvrti koja je još od 19. stoljeća privlačila imućnije stanovnike grada. Ne znam je li to učinio položaj, zelenilo ili kuće razbacane po padini, ali izdaleka me taj dio Heidelberga podsjetio na bogata američka predgrađa. U tom trenutku nisam ni slutila koliko će se Amerika još puta pojaviti u priči o ovom njemačkom gradu.

Možda bih tu usporedbu brzo zaboravila da se nekoliko minuta poslije oko nas nije počeo javljati još jedan prepoznatljiv detalj. Engleski. I ne samo engleski. Onaj naglasak koji teško možete zamijeniti za britanski.

Nakon nekog vremena činilo mi se da gotovo svaka druga osoba pokraj koje smo prošli govori američkim engleskim. Moji suputnici, bolje informirani od mene, objasnili su mi da je Heidelberg turistički i sveučilišni grad i da mješavina raznih jezika nije neobična, ali i da Amerikanci ovdje imaju puno dublju vezu s gradom nego što sugerira taj usputni naglasak.

Naime, američka vojska ušla je u Heidelberg u ožujku 1945., a grad je nakon Drugoga svjetskog rata postao važno europsko uporište. Gotovo sedam desetljeća ovdje su živjele američke obitelji, djeca išla u škole i radilo se u američkim ustanovama. Sjedište američke vojske u Europi godinama je bilo upravo u Heidelbergu, a posljednje postrojbe otišle su 2013.

Kolika je to zajednica bila možda najbolje pokazuje jedan broj. Više od 25 000 američkih državljana rođeno je ondje, a kroz grad i širu regiju prošle su stotine tisuća američkih vojnika i članova njihovih obitelji. Postojala je čak i cijela američka četvrt Patrick-Henry-Village, svojevrsni mali grad s nekoliko tisuća stanovnika, školama i vrtićima. Odjednom američki engleski koji smo slušali po parku više nije zvučao kao slučajnost.

Kad je došlo vrijeme da se spustimo prema centru, shvatili smo koliko s visine grad vara. Odozgo djeluje tih, gotovo nepomičan, a u staroj jezgri ta se slika brzo raspala. Mladi ljudi jurili su na biciklima, turisti zastajali nasred prolaza, a Hauptstraße, jedna od najdužih pješačkih ulica u Europi, bila je puna života. Heidelberg se od romantične ruševine vrlo brzo pretvorio u sveučilišni grad u kojem netko uvijek nekamo ide.

Heidelberg ima oko 160 000 stanovnika, a desetci tisuća među njima su studenti. Njegovo sveučilište osnovano je 1386. godine i najstarije je u Njemačkoj. Zbog toga grad nikada nije postao muzej vlastite prošlosti. Jezici se miješaju, generacije stanovnika brzo se izmjenjuju, a među baroknim pročeljima stalno se kreće mlada publika.

Za šetnju starim Heidelbergom ne treba previše plana. Hauptstraße vodi kroz velik dio jezgre, a usput ćete možda skrenuti prema Marktplatzu, pogledati crkvu Svetoga Duha, završiti kod Staroga mosta ili pred nekom sveučilišnom zgradom. Upravo je taj dio grada najbolje upoznavati bez potrebe da svaka zgrada postane stavka koju treba prekrižiti s popisa.

Meni je ipak najzanimljiviji kontrast došao kada sam shvatila koliko se iza svih tih starih pročelja krije grad koji pripada potpuno drugom vremenu. Heidelberg danas nije samo sveučilišni grad nego jedan od najvažnijih europskih centara znanosti i medicine. Ondje se nalaze Njemački centar za istraživanje raka, Europski laboratorij za molekularnu biologiju, nekoliko instituta Max Planck, veliko sveučilišno kliničko središte i niz drugih istraživačkih ustanova. Jedno gradsko istraživanje pokazalo je da je gotovo četvrtina stanovnika u nekom trenutku radila na sveučilištu ili u nekoj od znanstvenih institucija.

Sad mogu zaključiti da je dobro što smo ga upoznali naopako. Da smo odmah krenuli glavnom ulicom, prvo bih vjerojatno zapamtila gužvu, studente i pune terase. Ovako smo ga najprije vidjeli izdaleka, a tek kasnije počeli slagati ostale slojeve. Grad romantizma pokazao se kao grad laboratorija. Njemački sveučilišni grad otkrio je gotovo sedam desetljeća američke povijesti. A mjesto koje s visine djeluje kao da pripada prošlosti pokazalo se neobično mladim, glasnim i živim.