Šetali smo Caminom pa otkrili grad koji su preselili kamen po kamen na novu lokaciju. I danas žalimo što se u njemu nismo malo duže zadržali

Portomarín nas je dočekao kamenim ulicama, starim crkvama i jutarnjom maglom. Tek kad smo čuli njegovu priču, shvatili smo koliko je ovo mjesto zapravo posebno

Foto: Getty Images
Želim da mi Google češće preporučuje Putni Kofer

Svaki put kad bismo pomislili da nas Camino de Santiago više ničim ne može iznenaditi, pogotovo kada smo već bili pri kraju puta i iza sebe imali stotine prijeđenih kilometara, on bi se nekako uvijek potrudio dokazati nam suprotno. Sjećam se da smo večer prije dolaska u grad o kojem ću vam danas pričati proveli na hacijendi kod kauboja po imenu Rodrigo, koji je izgledao kao reinkarnacija Burta Lancastera iz dobrih starih vesterna. U tom trenutku više nismo znali haluciniramo li od silnog hodanja ili Camino doista ima poseban talent za neobične priče. Znam, sve zvuči pomalo izmišljeno, ali uvjeravam vas da nije. To je jednostavno Camino. Mjesto na kojem se svakodnevno događaju susreti i situacije koje biste teško mogli izmisliti, čak i da se posebno potrudite.

KAUBOJ, NEOBIČNA HACIJENDA I PRIČA KOJU NISMO OČEKIVALI

Rodriga se i danas dobro sjećam. Nakon dugog dana hodanja dočekao nas je smještaj kakav na Caminu rijetko očekujete. Besprijekorno čist, tih, s vlastitom kupaonicom i tušem za masažu. Nakon svih zajedničkih spavaonica, škripavih kreveta i kupaonica koje dijelite s nepoznatim ljudima, takve stvari odjednom postaju nevjerojatan luksuz. U toj fazi puta masažni tuš bio mi je zanimljiviji od nekih povijesnih spomenika, što možda nije osobito pohvalno, ali je sasvim razumljivo nakon tolikog hodanja. Još je zanimljiviji bio naš domaćin, koji nam je pričao o svojim životnim avanturama, od Amerika do Španjolske, i ostavio dojam čovjeka koji je u jednom životu proživio barem tri.

Ujutro smo uz kavu i doručak razgovarali o nastavku puta, a Rodrigo nam je počeo pričati o Portomarínu, gradiću do kojeg smo trebali stići toga dana. Bio je toliko oduševljen njime da smo ga u početku slušali s određenom dozom skepse. Iza nas su već bili deseci prekrasnih mjesta, srednjovjekovnih gradića, planinskih prijevoja i susreta koje ćemo pamtiti cijeli život. Bilo nas je, priznajemo, sve teže impresionirati, a nakon stotina kilometara hodanja čovjek razvije i određenu razinu tvrdoglavosti. Rodrigo se nije dao smesti. Uporno nam je objašnjavao da ćemo uskoro vidjeti nešto što sigurno još nismo doživjeli. Grad koji je preseljen kamen po kamen. Ispostavilo se da je imao itekako dobar razlog za svoje oduševljenje.

KROZ JUTARNJU MAGLU POJAVIO SE GRAD S NEVJEROJATNOM PROŠLOŠĆU

Nekoliko sati poslije stigli smo do rijeke Miño, preko koje vodi dugačak most, jedan od prepoznatljivih prizora na ovom dijelu Camina. Jutro je bilo maglovito, voda se jedva nazirala ispod nas, a na uzvisini s druge strane rijeke postupno su se pojavljivali obrisi kuća i crkvenog tornja. Bio je to Portomarín, mali gradić u Galiciji, na sjeverozapadu Španjolske, udaljen devedesetak kilometara od Santiaga de Compostele. U tom smo trenutku već znali njegovu neobičnu priču, ali jedno je slušati o gradu koji je preseljen kamen po kamen, a sasvim drugo stajati pred njim i pokušavati zamisliti kako je takvo što uopće bilo moguće.

Prešli smo most i krenuli prema središtu, do kojeg vodi uspon poznatim kamenim stubištem. Još jedan uspon, pomislila sam, jer ih na Caminu očito nikad nije dovoljno. Portomarín nas je dočekao svojim kamenim kućama, popločanim ulicama, natkrivenim prolazima i trgovima na kojima se okupljaju hodočasnici. Izgledao je poput mnogih drugih galicijskih gradića kroz koje smo prethodnih dana prolazili, ali s jednom velikom razlikom. Grad kojim smo šetali na tom se mjestu nalazi tek nešto više od šezdeset godina, dok je njegova povijest mnogo starija, a velik dio te povijesti ostao je na dnu rijeke koju smo upravo prešli.

KAKO JE CIJELI GRAD ZAVRŠIO NA DRUGOM MJESTU

Kako nam je Rodrigo ispričao, sve je počelo sredinom prošlog stoljeća, u vrijeme Francove diktature, kada je odlučeno da se na rijeci Miño izgradi velika hidroelektrana s branom Belesar. Španjolska je tada intenzivno razvijala hidroenergetske projekte, a stvaranje akumulacijskog jezera značilo je da će nekoliko naselja uz rijeku završiti pod vodom. Među njima je bio i Portomarín, srednjovjekovni gradić koji je stoljećima živio od trgovine, poljoprivrede i hodočasnika na putu prema Santiagu. Njegovi stanovnici morali su napustiti kuće u kojima su odrasli, ulice kojima su svakodnevno prolazili i mjesta uz koja su ih vezale generacije obiteljskih uspomena.

Pokušavala sam zamisliti kako je izgledao trenutak kada su stanovnicima priopćili da će njihov grad uskoro nestati pod vodom. Teško je uopće pojmiti takvu situaciju, a još teže način na koji su odlučili spasiti barem dio njegove povijesti. Najvrjednije građevine trebalo je rastaviti, prenijeti na obližnji brežuljak i ondje ponovno sastaviti. Doslovno kamen po kamen. Ostale su kuće uglavnom srušene ili prepuštene vodi, a na novoj lokaciji počeo se graditi Portomarín kakav danas poznajemo. Tako je nastao grad čije su ulice relativno nove, dok pojedine građevine imaju povijest dugu osam ili devet stoljeća. Moram priznati da mi ni danas nije sasvim jasno kako su uspjeli organizirati tako zahtjevnu selidbu. Već je preseljenje prosječnog stana dovoljno da čovjek izgubi živce, a ovdje je trebalo premjestiti čitave crkve.

CRKVA KOJU SU RASTAVILI I PONOVNO SASTAVILI KAMEN PO KAMEN

Najbolji primjer tog pothvata nalazi se na glavnom gradskom trgu. Ondje stoji crkva San Nicolás, masivna romanička građevina koja svojim izgledom više podsjeća na srednjovjekovnu tvrđavu nego na klasičnu crkvu. Njezini debeli kameni zidovi, obrambeni elementi i četvrtaste kule otkrivaju da je nekoć imala i zaštitnu ulogu. Izgrađena je krajem 12. i početkom 13. stoljeća, a kada je donesena odluka o potapanju starog Portomarína, radnici su je pažljivo rastavili, označili kamene blokove brojevima i prenijeli ih na novu lokaciju. Ondje su je ponovno sastavili, nastojeći svakom kamenu vratiti njegovo izvorno mjesto.

Još je zanimljivije što se ti brojevi na pojedinim kamenim blokovima mogu vidjeti i danas. Kao mali podsjetnik na vrijeme kada je netko morao rastaviti cijelu crkvu da bi je spasio od potapanja. Sličnu sudbinu doživjeli su pročelje crkve San Pedro i dijelovi nekoliko starih palača, a preseljen je čak i kameni luk nekadašnjeg srednjovjekovnog mosta. Danas se nalazi uz stubište kojim hodočasnici ulaze u Portomarín. Tako smo, a da toga u početku možda nismo bili ni svjesni, već na samom ulazu prošli pokraj dijela starog grada. Posebno mi se sviđa taj detalj, jer je upravo most stoljećima bio jedan od glavnih razloga zbog kojih se Portomarín razvio kao važna postaja na hodočasničkom putu.

ISPOD VODE I DANAS SE KRIJU OSTACI NEKADAŠNJEG PORTOMARÍNA

Stari Portomarín potopljen je 1963. godine, ali nije potpuno nestao. Kada se razina akumulacijskog jezera Belesar dovoljno spusti, iz vode ponovno izranjaju ostaci nekadašnjih građevina, temelji kuća i dijelovi starog mosta. Tada se barem djelomično može vidjeti gdje je nekada stajao grad i kako je izgledao prostor kojim su njegovi stanovnici svakodnevno prolazili. Fotografije tih prizora pomalo su nadrealne. Kameni ostaci pojavljuju se ondje gdje je inače samo voda, a iznad njih stoji novi Portomarín, na uzvisini na koju je preseljen prije više od šest desetljeća.

Mi nismo bili te sreće. Maglovito jutro nije nam pružilo priliku za takve prizore pa smo s mosta vidjeli tek vodu i obrise okolnih brežuljaka. Ono što se nalazilo ispod površine morali smo prepustiti mašti. Ipak, sama pomisao da negdje pod nama leže ostaci grada u kojem su stoljećima živjeli ljudi bila mi je dovoljno fascinantna. Posebno kada pomislim da Portomarín, unatoč svemu što mu se dogodilo, nikada nije izgubio svoju važnost na Caminu. Hodočasnici su ovuda prolazili stoljećima prije izgradnje brane, a prolaze i danas, samo što sada preko rijeke prelaze drugim mostom i ulaze u grad koji se preselio na novu adresu.

NEKA MJESTA OSTAJU U SJEĆANJU I KADA KROZ NJIH SAMO PROĐEMO

U Portomarínu se, nažalost, nismo dugo zadržavali. Čekali su nas novi kilometri, a kada ste već toliko dugo na Caminu, svakodnevica se uglavnom svodi na hodanje, kratke odmore, hranu i traženje mjesta na kojem ćete provesti sljedeću noć. Danas mi je pomalo žao što nismo imali više vremena za njegove ulice, trgove i sve one detalje koji ga čine toliko zanimljivim. Od tog jutra u sjećanju su mi najjasnije ostali most, rijeka, magla i grad koji se uzdizao pred nama.

Zanimljivo je kako se s vremenom mijenjaju uspomene s putovanja. Nekih se mjesta sjećam do najsitnijih detalja, drugih tek kroz nekoliko prizora, razgovora ili osjećaja. Portomarín mi je ostao upravo takav, pomalo zamagljen, baš kao što je bio onoga jutra kada smo ga prvi put ugledali. Mnogo se jasnije sjećam Rodriga, njegove hacijende i oduševljenja s kojim nam je pričao o gradu koji ćemo uskoro vidjeti. Danas mi je pomalo smiješno koliko smo bili skeptični prema njegovoj priči, uvjereni da nas nakon nekoliko stotina kilometara Camina malo što još može iznenaditi. Rodrigo je, naravno, bio u pravu. A meni je drago što sam zahvaljujući njemu jednu sasvim običnu etapu Camina zapamtila po tako neobičnoj priči.

Pročitajte još