Kuharu je ponestalo namirnica pa je improvizirao pred gostima: tako je rođena danas najpopularnija salata na svijetu

Malo je jela koja su postala toliko slavna kao Cezar salata. Danas je poslužuju gotovo posvuda, od kvartovskih bistroa do restorana s Michelinovim zvjezdicama, a hrskava rimska salata, parmezan, krutoni (kockice prepečenog kruha) i kremasti preljev osvojili su nepca milijuna ljudi diljem svijeta. No iza jednog od najvećih gastronomskih klasika krije se zanimljiva priča koju mnogi ni ne znaju. Cezar salata, naime, nije nastala ni u Italiji ni u Sjedinjenim Američkim Državama kako se često pretpostavlja, nego sasvim slučajno u meksičkom gradu Tijuani: i to zbog neočekivane navale gostiju i nestašice namirnica u kuhinji!

Priča počinje 4. srpnja 1924. godine, na američki Dan neovisnosti. Zbog prohibicije koja je tad bila na snazi u SAD-u, tisuće Amerikanaca prelazile su granicu kako bi u Meksiku bez ograničenja uživale u piću, dobroj hrani i zabavi. Tu priliku prepoznao je talijanski ugostitelj Caesar Cardini. U Tijuani je otvorio restoran Caesar’s, koji je ubrzo postao jedno od najpopularnijih okupljališta gostiju pristiglih iz Kalifornije.

Tog užurbanog blagdanskog dana restoran je bio dupkom pun, a u kuhinji je ponestalo namirnica pa je Cardini morao posegnuti za onim što mu se našlo pri ruci: rimskom salatom, maslinovim uljem, jajima, češnjakom, limunovim sokom, Worcestershire umakom, parmezanom i krutonima. Improvizirao je pred gostima, za njihovim stolom, ni ne sluteći da će sve rezultirati pravim malim kulinarskim spektaklom.

Oduševljenje je bilo trenutačno, a salata je preko noći postala zaštitni znak restorana. Okus joj je bio fantastičan, a način pripreme nesvakidašnji. U velikoj drvenoj zdjeli sastojci su se dodavali jedan po jedan, a kuhar je na licu mjesta miješao kremasti preljev i njime oblagao listove salate.

Taj običaj nije nestao ni više od stotinu godina poslije. U restoranu Caesar’s salata se i danas priprema pred gostima, a svakog mjeseca ondje posluže više od 2500 porcija! Taj mali kulinarski performans i dalje je jedan od razloga zbog kojih gosti dolaze iz svih krajeva svijeta.

U prvom receptu za Cezar salatu nije bilo ni inćuna ni Dijon senfa. Caesar Cardini tvrdio je da karakterističan umami okus dolazi isključivo od Worcestershire umaka jer bi inćuni i senf bili previše dominantni. Salata se posluživala s čitavim listovima rimske salate koje su gosti podizali za peteljku i jeli prstima, a ne vilicom kao danas. Tek je kasnije Cardinijev brat Alex u svoju verziju dodao inćune i senf pa su upravo ti sastojci s vremenom postali gotovo neizostavan dio recepta.

Glas o novom specijalitetu vrlo brzo proširio se izvan granica Meksika. Holivudske zvijezde koje su tijekom prohibicije redovito odlazile u Tijuanu vraćale su se kući oduševljene salatom. Među njezinim obožavateljima bila je i američka kuharica Julia Child, koja je još kao djevojčica gledala Caesara kako u velikoj drvenoj zdjeli za stolom gostiju priprema salatu.

Pariška kulinarska organizacija International Society of Epicures 1953. proglasila je Cezar salatu najvećim kulinarskim doprinosom nastalim na američkom kontinentu u posljednjih 50 godina, čime je njezin status gastronomske ikone dodatno učvršćen. Danas se poslužuje i s piletinom, kozicama ili slaninom, iako ništa od toga nije bilo dio izvorne recepture.

Da popularnost ovog jela ni danas ne jenjava, pokazala je i njegova 100. obljetnica. Restoran Caesar’s u Tijuani 2024. organizirao je četverodnevnu proslavu na kojoj su sudjelovali ugledni chefovi. Predstavljena je knjiga “World’s Famous Salad Caesar: La Ensalada más famosa, 100 años”, posvećena povijesti i globalnom utjecaju salate, a otkriven je i kip Caesara Cardinija, čovjeka čija je improvizacija postala gastronomska legenda.