Zašto je voće u Japanu toliko skupo? Turisti ostanu u šoku čim uđu u supermarket, a iza astronomskih cijena krije se zanimljiva priča

Ako ste ikad bili u japanskom supermarketu, vjerojatno su vas šokirale cijene voća u toj azijskoj državi. Zapravo, Zemlja izlazećeg sunca slovi kao dom najskupljeg voća na svijetu, a apsolutni cjenovni rekorder je dinja Yubari King, koja je u svibnju 2023. godine prodana za nevjerojatnih 3,5 milijuna jena (otprilike 20.000 eura)! Japan, naime, uzgaja sve vrste luksuznog voća. Ondje, primjerice, bijele jagode stoje 1500 jena po bobici (oko 8,50 eura), a jedna četvrtasta lubenica, koja potječe iz prefekture Kagawa, obično košta oko 10.000 jena (oko 60 eura).

Čak je i ”obično” voće iz supermarketa besprijekornog standarda, od savršeno srcolikih jagoda do jednako atraktivnih jabuka. No zašto je japansko voće, eksplozivno ukusno i na aukcijama vrijedno desetke tisuća eura, tako skupo i kako je uopće steklo ovaj luksuzan status?

Japanci su voće stoljećima koristili u tradicionalnim i vjerskim ceremonijama, ali i kao blagoslovljene darove za visoke dužnosnike. Uvažavanje istog kao vrijednog poklona nastavilo se do danas i to u obliku dizajnerskog i iznimno skupog voća. Ono je u japanskoj kulturi puno više od luksuznog suvenira, to je jestivo umjetničko djelo koje vas izravno povezuje s ljudima koji su posvetili svoje živote usavršavanju ovih kreacija.

Glavni razlog zašto je ovo voće tako skupo je strogo nadzirana kontrola kvalitete koju poljoprivrednici primjenjuju za svaki usjev. Voće, naime, mora zadovoljiti nevjerojatno visok standard što se tiče sadržaja šećera, teksture, oblika, veličine… A to znači da je prinos svake berbe ekstremno nizak pa samo mali broj robe zapravo dospijeva na tržište, a posljedica toga su nevjerojatno visoke cijene.

Već u 14. stoljeću samuraji su darovali voće kad su posjećivali svoje vođe. Budisti i šintoisti također su smatrali da sjemenke voća imaju velik potencijal, što ih je učinilo popularnim prinosima u svetištima. Jedan aspekt voća koji ga čini tako posebnim darom u Japanu je njegova sezonalnost. S kulturnog stajališta, Japan često slavi jedinstvenost svakog od četiri godišnja doba, uz posvećene festivale, događaje, hranu i tradicije. Uživanjem u okusu, mirisu, čak i pogledu na voće, primatelj ovog dara može cijeniti godišnje doba na jedinstven i snažan način.

No razina umjetnosti i predanosti koja se ulaže u uzgoj luksuznog japanskog voća priča je za sebe. Niski prinosi ovih besprijekornih primjeraka znače da će samo nekolicina ljudi svake godine imati priliku kušati kakav je okus praktički savršenog voća. Trošenje stotina eura na to iskustvo mnogima je isto kao da vodite voljenu osobu u restoran s Michelinovom zvjezdicom!

A kao što smo već rekli, apsolutni dragulj japanskog luksuznog voća je tzv. krunska dinja. Uzgaja se u gradu Fukuroi u prefekturi Shizuoka i bere metodom koja je za to područje jedinstvena već više od stoljeća. Za razliku od farmi dinja u drugim dijelovima Japana, ove krunske dinje uzgajaju se po strategiji ”jedno stablo, jedno voće”. Voćke se ”rađaju” u pomno planiranim staklenicima u pojedinačnim izolacijskim gredicama, što poljoprivrednicima omogućuje da potpuno kontroliraju sadržaj vode u svakoj biljci, što uvelike utječe i na kvalitetu samog ploda.

Čak je i raspored gredica unutar staklenika pomno izračunat pa svaka biljka dobiva istu količinu sunčeve svjetlosti i vlage. Zahvaljujući ovoj domišljatoj tehnici, krunske dinje mogu se brati čitave godine. Naravno, besprijekorni rezultati imaju visoku cijenu pa možete očekivati da ćete po jednoj dinji potrošiti i do oko 128 eura.

Svaki komad voća u Japanu tretira se kao pojedinačno umjetničko djelo, a poljoprivrednici sve obavljaju ručno, što znači da je automatizacija svedena na minimum. Zato se i samo jedenje luksuznog voća može usporediti sa slavljenjem moći ljudskih ruku i domišljatosti onih koji su ga stvorili, piše portal Ikigai Fruits.

Valja imati na umu i da je samo 20 % zemljišta diljem Zemlje izlazećeg sunca pogodno za uzgoj, za razliku od 44 % u SAD-u i 71 % u Velikoj Britaniji. Od obradivog zemljišta u Japanu, više od 85 % koristi se za plantaže riže, ostavljajući ograničen prostor za rast dragocjenog voća. A i same farme znatno su manje od onih u ostatku svijeta. Dok prosječna američka farma mjeri 490 hektara, japanska ima samo 4,7 hektara.

Japanski zakon također propisuje da svako poljoprivredno zemljište moraju izravno obrađivati ​​njegovi vlasnici. Kao posljedica toga, poljoprivredna industrija nevjerojatno je neučinkovita, što prirodno rezultira povećanom cijenom poljoprivrednih proizvoda, uključujući i voća. Zaključno, poljoprivrednici pozicioniranjem istog kao luksuznih artikala traže od potrošača da uživaju u svakom zalogaju, brinu se o svojoj hrani i cijene ju na svjestan te smislen način.