Na cesti smo pokupili autostopera i ostali paf: Chris je molekularni biolog koji je stopirajući obišao 160 zemalja svijeta

Zeleni krajolici Mallorce izmjenjivali su se s plavetnilom mora na horizontu. Pomalo umorni od planinarenja s kojeg smo se vraćali, u tišini smo kroz prozor gledali pejzaže koji su nas okruživali. I onda se uz cestu pojavio on, s palcem podignutim u zrak i ogromnim plavim ruksakom na leđima. Autostoper ulazi u naš kombi i kreće priča koju smo narednih sat vremena slušali širom otvorenih očiju, s milijun potpitanja, potpuno fascinirani onim što smo čuli.

Christoph Gebeshuber je cijenjeni znanstvenik, molekularni biolog sa sveučilišta u Beču, koji iza sebe ima niz impresivnih radova i citata u znanstvenim časopisima. Kad nije u laboratoriju, on putuje. U dvadeset je godina obišao 160 zemalja autostopirajući, spavajući u šatoru, planinareći najljepšim svjetskim predjelima. Na Mallorcu je došao na nekoliko dana, nakon čega leti preko Atlantika i planira nekoliko mjeseci provesti u Južnoj Americi.

Chrisu je danas 46 godina, a strast za putovanjima javila se prije dvadesetak. „Počeo sam putovati 2003. godine, ali od 2006. sam se prebacio gotovo u potpunosti na autostopiranje i „backpacking“. Mislim da na ovaj način najbolje mogu upoznati svijet, ljude, doživjeti zemlju i destinaciju,“ priča nam Christoph dok kombi vijuga cestama sunčanog mediteranskog otoka.

Osim što spava u šatoru, ponekad odsjedne i u hostelu, a nerijetko ga u svoj dom prime ljudi koje na putu upoznaje. Što se sigurnosti tiče, ima neka iznenađujuća iskustva. „U Afganistanu sam se osjećao savršeno sigurno i svi su bili jako prijateljski raspoloženi. Jednom su me čak zaustavili i talibani, ali bili su ljubazni i brzo su me pustili dalje, bilo im je drago što vide turista u svojoj zemlji,“ govori nam Chris, koji se najnesigurnije osjećao u Južnoj Americi.

Zanimalo nas je, naravno, i je li imao nekih loših iskustava. Dvaput je, kaže, opljačkan, a u Kostariki se izgubio u prašumi u kojoj je proveo tri dana pokušavajući naći izlaz. Iz šume je na kraju uspio izaći i to s nevjerojatnih 100 krpelja na tijelu. „Bilo je to vrijeme prije pametnih telefona, aplikacija i mapa, bio sam baš prepušten sam sebi i svojoj orijentaciji,“ prisjeća se. Ipak, pozitivnih je iskustava nebrojeno više i Chris ne namjerava odustati od ovog načina istraživanja svijeta.

Prije puta na Mallorcu i u Južnu Ameriku, u Beču je proveo pet mjeseci. Razlog zbog kojeg može toliko putovati je zanimljiv: u vrijeme kad je kod kuće i radi na projektu tjedno skupi i po 60, 70 radnih sati. Nakon projekta taj svoj „fond“ prekovremenih mijenja za slobodno vrijeme i odlazi na putovanja koja, otkriva nam, ipak nikad ne traju duže od tri mjeseca u komadu.

Chris je izračunao da je u zadnjih 20 godina između 6 i 7 godina proveo putujući. Na brojna mjesta koja su mu se svidjela vraća se i više puta, ne lovi rekorde niti mu je cilj vidjeti baš sve zemlje. „Ne vidim u tome smisao. To mi se čini kao pothvat koji ljudi rade zbog drugih, a ne samih sebe. Jer zašto bi ja sad dao tisuće eura da odem na mali pacifički otok samo da mogu kraj njegovog imena staviti kvačicu? Ima puno ljepših mjesta na koja ću se radije vratiti više puta,“ kaže Chris i nama se to objašnjenje baš svidjelo.

U svom ruksaku, koji teži maksimalno 10 kilograma, uvijek ima nešto rezervne odjeće, pročišćivač za vodu, nešto suhe hrane, ali i mali fotoaparat kojim bilježi stvari koje vidi i dijeli ih na svom Instagram profilu. Nevjerojatne priče ima i s cesta na kojima je autostopirao, u danu je znao prehodati i po 40 kilometara, satima čekati da mu netko stane, a u Africi je prolazio kroz toliko puste predjele da danima ne bi nikoga vidio.

Putuje sam, jasno je iz svega navedenog. Ali otkriva nam da se ne osjeća usamljeno. Upoznaje ljude, razgovara s njima, i sva ta iskustva i neposredni kontakt koji ostvaruje s ljudima ga obogaćuju. Kad on kaže da su ljudi u globalu dobri, susretljivi i prijateljski raspoloženi, ne preostaje nam drugo nego mu vjerovati i složiti se s njim.

Prije putovanja isplanira otprilike rutu i kamo sve želi ići, ali dosta toga je i spontano. Njegova točna ruta nekad ovisi i o tome kamo ide auto koji ga je pokupio, ali i gdje može slobodno kampirati. Tako je bilo i kad smo ga mi povezli. Rastajemo se na ulazu u manji obalni grad, Chris nas pozdravlja i ostavlja s mišlju da život, pa tako i putovanja, možda ipak mogu biti jednostavni. Samo je potrebno malo hrabrosti.