Ova jeziva serija osvojila je Netflix, a mi smo je pogledali u jednoj noći: uznemirujuća je, ali ne možete skinuti pogled

Otkrit ćemo vam jednu tajnu. Obično je to informacija koja se u redakcijama dijeli samo među kolegama, ali kako bismo opravdali još jednu recenziju psihološkog trilera, dokazano znamo da po svim analizama gledanosti pojedinih članaka ljudi jednostavno obožavaju ovaj žanr. Mi nismo iznimka. Ne radimo ovo strogo radi brojki, nego smo jednostavno dio populacije koji uživa u osjećajima koje takve vrste serija ili filmova pružaju. Često smo se znali pitati što stoji u pozadini te opsesije ovim žanrom, dok nismo naišli na konkretno znanstveno objašnjenje.

Science Friday piše kako psiholozi ovu pojavu povezuju s takozvanom „morbidnom znatiželjom”, odnosno prirodnom ljudskom potrebom za istraživanjem opasnih i neizvjesnih situacija u sigurnom okruženju. Psihološki trileri pritom aktiviraju dopaminski sustav povezan s iščekivanjem i potrebom za otkrivanjem novih informacija, zbog čega vrlo lako završimo u maratonskom gledanju „još samo jedne epizode”.

Svi vi koji, kao i mi, spadate u ovu kategoriju ljudi vjerojatno ćete biti jako zadovoljni kad vam kažemo da smo otkrili seriju koja je kao stvorena da opravda ovu pojavu. Kompletno i jednostavno objašnjenje fenomena u kojem ste cijelo vrijeme na „rubu kauča“ i ne možete prestati gledati epizodu za epizodom.

Dear Child, poznata i kao Liebes Kind, njemačka je mini-serija koju možete pronaći na Netflixu, a napravljena je prema istoimenom popularnom romanu autorice Romy Hausmann. Adaptaciju su režirali Isabel Kleefeld i Julian Pörksen, koji zajedno potpisuju i scenarij, dok iza produkcije stoji njemačka kuća Constantin Television u suradnji s Netflixom.

Serija se na Netflixu pojavila 2023. godine te je ubrzo nakon izlaska postala jedna od najgledanijih Netflixovih neengleskih serija i našla se među globalno najpopularnijim naslovima platforme. Trenutno na platformi IMDb ima donekle visoku ocjenu 7,3, dok joj na Rotten Tomatoesu kritičari daju 100 %, a publika 82 %. Kakve god ocjene bile, moramo odmah reći da ovo nije serija za svakoga. Čak i oni najveći ljubitelji psiholoških trilera možda će u jednom trenutku osjetiti iznimnu nelagodu i mučninu gledajući seriju.

Cijeli smisao serije Dear Child jest to da se konstantno poigrava s umom i osjećajima. Ako odlučite pogledati ovu seriju, svakako je gledajte na izvornom jeziku. Specifičnost njemačkog jezika donosi dodatnu dimenziju cijeloj seriji.

Preporuka je da budete otvoreni i ustrajni. Sam početak serije zbunjuje pa ne znate biste li odmah prestali jer izgleda kao da će cijela priča biti suviše komplicirana i zamorna ili ste dovoljno hrabri da se upustite u ovu avanturu. Dok smo se tako preispitivali prvih desetak minuta, neprimjetno smo već zapeli u seriji. Serija se posebno poigrava s osjećajem nelagode i psihološke kontrole. Već u uvodnim scenama ulazite u strogi svijet pravila, straha i manipulacije, gdje i najmanji pokret ili emocija mogu izazvati kaznu.

Samo ćemo kratko obratiti pažnju na radnju kako ne bismo pokvarili uživanje u seriji, ali kako bismo vam najbolje prenijeli emocije koje smo iskusili, ipak je potrebno reći nešto o likovima i temi. Priča počinje kada u šumi pronađu teško ozlijeđenu ženu i neozlijeđenu djevojčicu nakon prometne nesreće. Njihovo pojavljivanje pokrene istragu povezanu s misterioznim nestankom djevojke prije 13 godina. Serija kroz sadašnjost i flashbackove otkriva kako su žena, djevojčica i dječak godinama bili zatočeni u kući bez prozora pod kontrolom muškarca koji ih je prisiljavao živjeti po strogim pravilima. Posebno je jeziva atmosfera potpune kontrole i straha, ali i način na koji su djeca naučila takav život smatrati normalnim.

Središnji misterij serije jest pitanje tko je zapravo “Lena” i kakva je njezina povezanost s djecom i starim slučajem nestanka. Kako priča napreduje, otkrivaju se traumatične posljedice zatočeništva, manipulacije i psihološke kontrole. Više od ovoga nećemo otkriti jer smatramo da su, osim psihološke napetosti, način na koji se razvija radnja i otkrivaju činjenice vrlo bitni za konstruiranje atmosfere tijekom gledanja serije.

Nakon prve epizode odlučili smo pogledati još jednu, zatim još jednu, računajući da su tri sasvim dovoljne. U konačnici smo pogledali cijelu seriju u samo jednoj noći. Davanje informacija na kapaljku i neizvjesnost odmjereno su posloženi tako da vas drže hipnotiziranima. U jednom trenutku čini vam se kao da ste i vi postali zarobljenik te serije, kao i sami glumci.Serija je posebno snažna jer nije fokusirana na počinitelja, nego prvenstveno na žrtve i psihološke posljedice. Kroz lik djevojčice Hannah vidi se koliko netko može početi smatrati nasilje i kontrolu normalnima ako je u tome odrastao. Upravo zato priča djeluje toliko uznemirujuće i stvarno.

Veliku ulogu ima i atmosfera. Kuća bez prozora, stroga pravila, tišina i neobično ponašanje djece stvaraju stalni osjećaj napetosti i klaustrofobije. Cijelo vrijeme imali smo osjećaj da opasnost nikada nije potpuno završila. Serija također stalno mijenja perspektivu. Svaka epizoda otkrije novi detalj koji promijeni ono što smo mislili da znamo, zbog čega smo ostali emocionalno i mentalno potpuno uključeni u priču.