Godinama je radio na naftnim bušotinama po svijetu, a sada Pavo izrađuje drvene igračke i poklanja ih djeci

Posao na naftnim bušotinama vodio ga je po cijelom svijetu, ponekad u doista nezgodne situacije. Danas, u mirovini, najsretniji su mu trenuci kad brine za voćnjak i vrt te ispija kavu s pogledom na Bilogoru. Negdje ‘između’ ta dva života dogodile su se stotine drvenih igračaka. Život Pave Četkovića iz Velike Pisanice doista je raznobojan, a u njegovo smo šarenilo imali prilike zaviriti i mi.

Birali smo njegov telefonski broj, a zvonjava mobitela ga je zatekla u voćnjaku. U njemu raste oko 150 stabala, i to različitih sorti voća, no u trenutku našeg poziva brao je jabuke i sekundu kasnije nas odveo na dvostruko putovanje: u prošlost, ali i po svijetu.

Naime, prije nekoliko desetljeća Pavo Četković je učio za mehaničara poljoprivrednih strojeva. I svoju karijeru krenuo graditi u ratarstvu. No, popravljanje poljoprivrednih strojeva nije ga privlačilo. Dao je otkaz, završio na burzi, a zatim dobio sudbonosni poziv. Naftaplin je tražio ljude za rad na bušotinama nafte. Javio se, ali nije znao što taj posao točno znači, kaže danas.

Krenuo je od najnižeg radnog mjesta, prisjeća se. Bio je tzv. klinaš. „To je najosnovnije mjesto na bušećem tornju, težak je to posao, prljav…”, prisjeća se Pavo. I vjerojatno bi, dodaje, odustao da nije bilo njegovih stanodavaca. Prihvatili su ga kao sina, bodrili ga i nutkali da istrpi, da će postati bolje. Naposljetku, i plaća je bila privlačna pa je odlučio ustrajati. Napor se isplatio i Pavo je s vremenom napredovao: kao tornjaš je radio na nadmorskoj visini od 30 metara, a s vremenom je postao i pomoćnik vođe smjene te šef tornja.

U jednom trenutku, rečeno mu je da će se posao prebaciti vani, u inozemstvo i da, ako namjerava raditi vani, mora naučiti engleski. Kod kuće se, pojašnjava, više nije imalo što bušiti, a njegov je prvi inozemni teren bio u Libiji, 1982. godine. „Odmah smo doživjeli neugodnosti. Kada smo došli u Libiju, Amerikanci su bombardirali Gadafijeve dvore, ubili su mu sina. Bili smo blokirani u hotelu, a onda su nas prebacili u Benghazi”, prisjeća se Pavo.

Posao ga je odveo i u druge države svijeta. Primjerice, Maroko. Ili pak Kubu, u koju je išao nekoliko dana nakon 11. rujna što je, kaže, bilo iznimno stresno. Radio je i u Siriji, koja mu je bila jedan od ljepših terena, a nekoliko se puta vraćao i u Libiju. I ponovno u toj državi zapadao u nevolje: kada je počeo rat ponovno je zaglavio.

“Zapeli smo u Kufri, najjužnijem gradu u Libiji, a naposljetku smo se javili i u središnji dnevnik da smo odsječeni, bez hrane. Po nas su došli i britanski specijalci, a onda smo morali do Tobruka pa prema Egiptu, gdje su na granici bili deseci tisuća ljudi. Nisu to bile samo lijepe stvari, baš me pratilo, no izdržalo se…”, govori. Na kraju je, kao šef tornja, završio u Egiptu i tamo je radio do mirovine u koju je otišao 2020. godine.

I upravo tada, nastavlja svoju priču Pavo koji je i predsjednik vijeća srpske nacionalne manjine i vijećnik u općinskom vijeću Velike Pisanice, ‘na scenu’ su došle igračke. Naime, malo prije odlaska u mirovinu, Pavo je izradio svoje prve igračke za djecu. “Imali smo tu djece, žena je čuvala malog Leona, bratova su djeca imala djecu… Išli smo na rođendane, a ne znate što kupiti pa sam vidio da se to što izrađujem djeci svidjelo i nastavio sam to raditi”, kaže. Izrađuje raznorazne igračke: kockice, traktorčiće, prikolice…

No, Pavo izrađuje i druge predmete, primjerice, minijature seoskih kola, kućice za ptice, stolčiće… “Čovjek mora nešto raditi da razvija mozak i da se osjeća korisno”, tvrdi. Kockice mu je najjednostavnije izraditi. Kola su, s druge strane, najkompliciranija. “Trebalo je osmisliti dimenzije, da izgledaju autentično… Na svojim prvim kolima sam radio 150 sati”, kaže. U izradi drvenih predmeta najčešće koristi bukvu. Ona mu je omiljena jer se lako obrađuje. Drag mu je i hrast koji često koristi za izradu suvenira. S druge strane, jelovinu ne voli jer je puna špranja.

No, izrada novih predmeta od drva nije njegova jedina strast. Pavo Četković skuplja i obnavlja i stare predmete i vlasnik je kolekcije koju ima izloženu u svom muzeju, u potkrovlju kuće. Kolekciju je moguće razgledati besplatno. Isto tako, s tim starinskim predmetima, ali i fotografijama starih zanata sudjeluje i na manifestacijama ili pak predmete ustupa udrugama povodom njihovih nastupa i događanja.

Uvijek je, dodaje, volio raditi s drvom, pa i kada je bio zaposlen. Tada bi mjesec dana bio na terenu, a mjesec dana doma pa bi obnavljao stare predmete jer ga je to opuštalo. Rad s drvetom mu je zanimacija i hobi, to voli, a ponekad tek kad vidi komad drveta dobije ideju što će od njega izraditi. Isto tako, što je vrlo zanimljivo, Pavo predmete koje izrađuje ne prodaje, a to pogotovo vrijedi za igračke. Njih djeci daruje, a dosad ih je izradio stotine.

S drvetom se bavi u hladnijim mjesecima, a za lijepog vremena svoju pažnju posvećuje vrtu i voćnjaku. On i supruga, kaže, drže i kokoši i piliće, a voće i povrće uzgajaju za sebe, svoju djecu i prijatelje. “Užitak mi je raditi u vrtu i po voćnjaku, no najveća uživancija mi je kad se probudim i odem na balkon, pijem kavicu i gledam kako iza Bilogore izlazi sunce”, govori Pavo Četković.