Roko ima samo sedam godina i najmlađi je pčelar u Hrvatskoj: „Ne bojim se pčela, a bez njih ne bi postojali ni mi ljudi“

Dok većina njegovih vršnjaka slobodno vrijeme provodi uz crtiće i igrice, Roko Guvo ima posve drukčiju svakodnevicu. Sa samo sedam godina postao je najmlađi registrirani pčelar u Hrvatskoj, a u svijetu košnica, zujanja i meda snalazi se s nevjerojatnom lakoćom. O pčelama govori jednostavno, bez velikih riječi i bez potrebe da se dokazuje. U njegovim odgovorima nema naučenih fraza ni odraslih konstrukcija, već čista dječja iskrenost i prirodno razumijevanje svijeta koji ga okružuje. Med voli, kaže, posebno livadski, a pčele ga, kako sam naglašava, uopće ne plaše.

„Ne, nikad se nisam bojao pčela ni uboda. Ubod ne boli tako strašno“, započinje naš razgovor Roko Guvo ispred obiteljske kuće u Svetom Ivanu Zelini i dodaje kako u ovom poslu baš sve voli i ništa mu ne stvara glavobolju. No, najzabavniji dio procesa ipak mu je otvaranje košnica. Ne ulazi u tehničke detalje, jer je to za njega, kako kaže, „isto kao i za sve druge koji imaju pčelinjak“. Pčele se ponekad zalijepe, ponekad ne, ali to ga ne obeshrabruje. Dapače, vidi se da mu je taj kontakt s pčelama prirodan i nimalo zastrašujući.

U školi, priznaje, o pčelama ne govori previše. Iako prijateljima kaže da je pčelar, čini se da to među vršnjacima još uvijek ne izaziva preveliko oduševljenje. Njega to, naravno, ne smeta. „Ne pričam baš toliko o pčelama, mojim prijateljima to nije baš zanimljivo“, kaže Roko bez imalo razočaranja u glasu. No ono što posebno iznenađuje nije samo njegova smirenost među pčelama, već i znanje koje ima o njima.

Roko zna da u jednoj košnici živi oko deset tisuća pčela. Nije ih brojao, jasno, ali logika mu je već sada jasna. „Otprilike znam koliko pčela živi u košnici, no nitko nikad neće izbrojati njihov točan broj“, objašnjava Roko. A kad je naš razgovor došao do pitanja zašto su pčele važne, sedmogodišnji pčelar dao je odgovor koji bi bez problema mogao stajati i u udžbeniku biologije: „Zato što bez pčela ne bi postojali ljudi“.

Med nije jedino što pčele daju svijetu, toga je također svjestan. Njihova uloga u prirodi za njega je jasna i nedvojbena. „Oprašivači su“, dodaje. U toj jednoj kratkoj rečenici, izgovorenoj dječjim glasom, sažeta je cijela priča o važnosti prirode, ravnoteže i svijeta koji često uzimamo zdravo za gotovo. Roko Guvo možda ima tek sedam godina, ali ono što razumije o pčelama i o životu mnogi nikad u potpunosti ne nauče.

Priča o najmlađem pčelaru u Hrvatskoj nije započela planski, niti iz roditeljske želje da dijete što ranije pronađe neki „ozbiljan“ hobi. Kako mi priča njegova mama Nataša, sve je postalo jasno u jednom trenutku koji bi većinu roditelja, ali i djece, zauvijek udaljio od pčelinjaka. Onoga dana kada ga je pčela prvi put ubola. „Nakon pet minuta vratio se u pčelinjak“, prisjeća se Nataša. Bez straha i bez suza, kao da se nije dogodilo ništa neobično. Upravo taj trenutak bio je prvi pravi znak da Roko pčele ne doživljava kao prijetnju, već kao dio svijeta kojem prirodno pripada.

Inače je, dodaje Nataša, sklon svemu što podiže adrenalin. „Ekstremni sportovi“, smije se, sve što je brzo, uzbudljivo i pomalo rizično, kod Roka uvijek dolazi u prvi plan. Pčelarstvo se u tom smislu pokazalo kao savršen spoj. Dovoljno je uzbudljivo da ga potpuno zaokupi, a i nama roditeljima dobro dođe boravak na svježem zraku.

Pčelarstvo kod obitelji Guvo nije došlo slučajno niti niotkuda. Riječ je o obiteljskoj tradiciji staroj petnaestak godina. Sve je započeo dida, Slavonac koji je godinama bio „zarobljen“ u gradu, stanu i stresnom poslu. Kao policajac znao je da će mirovina doći ranije nego mnogima drugima i da će s njom odjednom stići i velika količina slobodnog vremena. Tražio je bijeg u prirodu, društvo i nešto što će njegovim danima dati smisao. „Na povratku s terena s kolegom je pričao o tome čime će se baviti kada ode u mirovinu“, prisjeća se Nataša. Danas su obojica bivši policajci i pčelari. Ono što je započelo kao osobni bijeg od stresa s vremenom je preraslo u obiteljsku priču u kojoj glavnu ulogu, sasvim spontano i nenametljivo, preuzima najmlađi član.

Rokov „radni dan“ u pčelinjaku ne nalikuje igri u njezinu klasičnom obliku. On hoda uz didu, promatra ga, sluša, uči i ponavlja. Radi gotovo sve što i on, osim vađenja meda tijekom vrcanja, kada su pčele posebno nemirne. No uz samu vještinu, Roko brzo usvaja i tehničke detalje, uči kako nešto učiniti te kada i na koji način reagirati.

Reakcije okoline, kaže Nataša, uglavnom su očekivane. Najčešće nalikuju onima kakve ima gotovo svatko kada prvi put čuje da u obitelji imaju sedmogodišnjeg pčelara. Svima koji dolaze u dvorište odmah napominju da ondje ima pčela, a razgovor se vrlo brzo skrene prema pričama o ubodima, bolovima i bezbrojnim „što ako“ scenarijima. „Strah od pčela najčešće nema veze s iskustvom, nego s pričama i pretjerivanjima“, zaključuje Nataša. „Kad ih malo bolje upoznaš, shvatiš da su pčele vrijedna, mirna i nevjerojatno korisna bića.“