Zašto je muškarcima zabranjen ulazak u ovo selo? Iza naizgled neobične odluke krije se emotivna priča

Judia je imala samo 13 godina kad je pobjegla od kuće kako ju roditelji ne bi prodali i prisilno udali za nepoznatog muškarca. Jane su silovali vojnici, a nakon što je to ispričala mužu prebio ju je štapom. Memusi je njezin otac zamijenio za krave kad je imala 11 godina, a čovjek kojem je pripala i za kojeg se trebala udati imao je tada 57 godina. Sve ove žene nezamislivo strašnih sudbina utočište su našle u Umoji, selu u Keniji u kojem žive samo žene, žrtve nasilja, silovanja, dogovorenih brakova, sakaćenja genitalija… U izrazito patrijarhalnim afričkim državama i društvima žene nemaju puno prava, često se tretiraju kao stvar, meta su nasilja i silovanja, nakon kojeg budu odbačene od društva kao da su one kriminalci, a ne žrtve. Zadnjih tridesetak godine srećom imaju kamo pobjeći – u Umoju!

Selo Umoja osnovano je 1990. godine, a pokrenulo ga je 15 žena koje su preživjele silovanja od strane britanskih vojnika. Smješteno je u pokrajini Samburu, na sjeveru Kenije, i na prvi pogled izgleda poput mnogih drugih tradicionalnih sela u zemlji – s jednom ključnom razlikom: u Umoji ne živi nijedan muškarac.

Nakon što su ga pionirke ustanovile, u selo su s vremenom počele dolaziti sve žrtve nasilja, dječjih brakova, genitalnog sakaćenja, silovanja, svega onoga što, nažalost, u okruženju Umoje potpuno uobičajeno. U Sumburi su društva uređena vrlo patrijarhalno. Zajedno obično živi desetak obitelji, na seoskim sastancima okupljaju se muškarci, dok žene nemaju pravo reći svoje mišljenje i sudjelovati u odlukama. Roditelji djevojčice prodaju za grla stoke, a ako je žena silovana ili pretučena biva odbačena i od vlastite obitelji.

Osnivačica Umoje je Rebecca Lolosoli, koja je na ideju o selu s isključivo ženskim stanovništvom došla dok se oporavljala u bolnici nakon što ju je pretukla skupina muškaraca. Prve stanovnice bile su žene iz izoliranih sela naroda Samburu u dolini Rift, ali danas u Umoju dolaze i žene iz mnogo udaljenijih krajeva. Za selo često saznaju kroz priče drugih žena – neke kreću na put ne znajući je li Umoja stvarno mjesto ili tek legenda. No jednom kad stignu, dočekuje ih otvoreno i sigurno utočište. U Umoji su sve žene dobrodošle.

U selu se živi skromno, ali ženama ništa ne nedostaje – svaka članica zajednice aktivno doprinosi i zarađuje vlastiti novac. Nedaleko od sela nalazi se kamp u kojem odsjedaju safari turisti, a mnogi od njih dolaze i u posjet Umoji. Žene naplaćuju ulaznicu te nude ručno izrađen nakit, koji same izrađuju s puno truda i umijeća. O svim važnim pitanjima odlučuju zajednički, okupljajući se ispod tzv. “drva govora”, gdje dogovorom donose odluke koje se tiču cijelog sela.

Rebecca Lolosoli, osnivačica sela Umoja, primila je brojne prijetnje od lokalnih muškaraca, ali ni u jednom trenutku nije posustala. Unatoč pritiscima, ostala je odlučna u svojoj misiji. Danas starije članice zajednice s velikom predanošću obrazuju mlađe generacije, podučavajući ih o važnosti dostojanstva, pravima žena i neprihvatljivosti nasilja, silovanja i dječjih brakova.

Za selo u kojem nema nijednog muškarca, Umoja je iznenađujuće puna djece. Neke žene u selo stižu s djecom, bježeći od nasilnih muževa, dok su druga djeca rođena upravo tamo, u sigurnosti zajednice.

Iako nisu u braku, mnoge žene i dalje žele postati majke – pa se, s vremena na vrijeme, sastaju s muškarcima iz okolnih sela. Umoja je jedino mjesto u regiji gdje je prihvatljivo imati djecu bez supruga. Za žene koje ondje žive, majčinstvo je jedna od najvažnijih i najsvetijih uloga u životu.