Posjetili smo jedno od najmisterioznijih mjesta na svijetu: drevne grobnice u obliku pčelinjih košnica skrivaju tajnu staru 5000 godina

Ima u Omanu niz nijansi smeđe. Ona pustinje, primjerice, smeđa je koja se prelijeva u žutu i jarko narančastu sa zalaskom sunca. Ima i ona sasvim svijetla, boja u koju je obojena netaknuta pješčana obala predivnog Ras Al Jinza, rezervata za kornjače. Ima i ona moćnih planina, duboko urezanih kanjona i vadija gdje se susreće s različitim nijansama plave i zelene… A onda ima i ona najljepša, barem meni, koju smo pronašli na jednom od najneobičnijih mjesta: nekropoli ‘pčelinjih’ košnica koja gleda na ‘planinu češalj’…

Znam, ‘pčelinje košnice koje gledaju u planinu češalj’ rečenica je koja doista zvuči čudno. No, točna je. Upravo tako, ‘pčelinje košnice’, zato što izgledom podsjećaju na njih, nazivaju neobične grobnice koje krase padinu brda u omanskom selu Al-Ayn. I upravo one, poredane u vrstu na grebenu, gledaju na jednu od najneobičnijih omanskih planina: gorostasnu nazubljenu stijenu Jabal Al Misht čiji vršni greben, kad je gledate iz daljine, podsjeća upravo na zupce češlja. Te pčelinje košnice, u tom nevjerojatnom krajoliku, osobno su mi jedna od najdražih lokacija koje sam ikada posjetila.

Ima nešto posebno gore, kod njih. I nisi, ali definitivno nisi spreman na prizor koji će te dočekati. Ništa ne ukazuje, kada se voziš u smjeru tog sela, da se tamo, na padini, povrh istoimenog pomalo uspavanog mjesta i relativno prazne ceste koja vodi kroz njega, skriva oko pet tisuća godina staro arheološko blago. Nije nas uz cestu, barem tada, a bilo je to 2022. godine, dočekala ogromna tabla koja ukazuje na postojanje prvoklasnog arheološkog lokaliteta. Nije bilo ograde, nije bilo naplate ulaza. Bila je samo kratka šetnja, koja nas je, među ostalim, vodila između okućnica lokalnih kuća u kojima su se, barem u nekima od njih, izmjenjivali domaće životinje i smeće…

Nažalost, smeće je bila pojava na koju smo često nailazili u toj inače naprosto predivnoj zemlji. Vole Omanci prirodu, na svakoj obali čekat će vas sjenica, obožavaju biti vani i raditi piknike. No, upravo smo na tim mjestima često nailazili na smeće, od ostataka ražnjića do konzervi i boca. Često je to bio vrlo jak kontrast prema bliještećoj čistoći pojedinih dijelova glavnog grada, Muscata, primjerice oko tamošnjih poslovnih zgrada.

Automobil smo, dakle, parkirali dolje uz cestu: nema nikakve brige jer Google Maps ‘zna’ gdje se nalazi ovo nalazište, i do samih košnica nam je trebalo 10-ak minuta šetnje maksimalno. Put nas je vodio uzbrdo, napokon smo naišli na skromnu tablu na kojoj je pisalo da se ispred nas nalazi arheološki lokalitet i da je uništavanje istog zabranjeno zakonom. Bilo je tamo još svega nekoliko ljudi. I mir. Apsolutni mir neobične nekropole s koje puca nevjerojatan pogled. Neobičnost mjesta, njegovu posebitost i energiju, u jednom je trenutku samo još dodatno naglasio poziv za molitvu: razlio se on po dolini i pomilovao padine okolnih planina. Bio je to jedan od onih trenutaka za koje se živi.

Fascinantna je ta nekropola. Čini je 21 grobnica izrađena u suhozidnoj tehnici, od naslaganog kamenja. Većina njih dobro se drže. Posvuda okolo komadi stijena, ali i ostataka nabacanog kamenja. Prazne su, imaju otvore, moguće je provući se u njih… Tamo stoje, kažu arheolozi, već 5000 godina, a do prije nekoliko desetljeća nisu podlijegale apsolutno nikakvoj zaštiti. Očuvala ih je, može se pretpostaviti, zabačenost lokacije na kojoj se nalaze… Inače su dio svjetske baštine pod zaštitom UNESCO-a.

Službeno, lokalitet koji smo mi posjetili, nekropola u selu Al-Ayn, dio je šire priče pod nazivom “Arheološka nalazišta Bat, Al-Khutm i Al-Ayn’. UNESCO ih, tako objedinjene, štiti od 1988. godine. Al-Ayn je dimenzijama najmanji od spomenutih lokaliteta, sastoji se od 21 grobnice, ali navodno je u najboljem stanju od cijele skupine koja krasi sjeverozapad Omana. Bat je, u kontrastu, prostran i čini ga 350 kamenih grobnica. Al-Khutm se hvali kamenom kulom…

Oni u kombinaciji, kažu službeni izvori, čine najcjelovitiju zbirku naselja i nekropola iz 3. tisućljeća prije Krista na svijetu, navode na stranicama UNESCO-a. Predstavljaju “primamljive tragove o prvim omanskim civilizacijama i mrežama koje su ih povezivale s Mezopotamijom, Perzijom i civilizacijom doline Inda”, pišu pak, primjerice, na stranicama Nacionalnog muzeja Omana.

Zanimljivo, i danas se ne zna čemu su sve te građevine točno služile. Naziva ih se grobnicama i to im je najvjerojatnije bila uloga, no u njima, što malo zbunjuje, nisu pronađeni ljudski ostaci. No, ne čudi nas… Ako su doista bile zamišljene kao konačno počivalište, mjesto na kojem se nalaze u Al-Aynu uistinu je najdivnije mjesto za ‘kraj’.