Elegantna kapelica bijelo-plavog krova životno je djelo slavnog francuskog slikara koji se izjašnjavao kao ateist: na njoj je radio pune četiri godine

Kad jedan od začetnika moderne umjetnosti te jedan od njezinih glavnih predstavnika, apsolutna legenda umjetničkog stvaralaštva, kaže da je siguran koje je njegovo remek djelo, uši se naćule. No, u slučaju Henrija Matissea, francuskog slikara i kipara, mnogi bi se mogli iznenaditi. Naime, taj umjetnik svojim je najvećim remek djelom proglasio ni više ni manje nego jednu kapelicu. I to kapelicu Chapelle du Rosaire, poznatu i kao kapelica Matisse.

Kapelica Matisse, prepoznatljiva po upečatljivom bijelo plavom krovu i 13 metara visokom križu od lijevanog željeza, nalazi se u Venceu na jugu Francuske. Matisse, inače ateist, dizajnirao ju je za tamošnju zajednicu dominikanki koje i danas brinu o njoj. I doista si je dao truda na tom zdanju udaljenom 15 minuta od srednjovjekovnog zidom opasanog Vencea.

Četiri je duge godine radio na kapelici, a rezultat je taj da ne potpisuje samo vitraje i tri keramička murala, nego i zvonik, spomenuti bijelo plavi uzorak na krovu, držače za svijeće na oltaru, vrata ispovjedaonice, posude za svetu vodu, pa čak i misna odijela svećenika, prenosi primjerice blog Filozofsko teološki.

“Za ovo mi je djelo trebalo četiri godine isključivog i marljivog rada, a rezultat je cijelog mog aktivnog života. Smatram ga, unatoč svim njegovim nesavršenostima, svojim remek djelom”, rekao je sam Matisse. No, nije to bila jedna njegova izjava koja plijeni pažnju, a da je vezana uz taj sakralni objekt. Htio je da kapelica bude mjesto gdje će ljudi ostaviti svoje brige, kao što, kazao je, “muslimani ostavljaju prašinu s ulice na potplatama sandala pred vratima džamije“. Htio je da kapelica Matisse pruži smirenost i mir, nešto što je i prema vlastitom priznanju sam trebao.

Rekao je, isto tako, da to nije bio posao koji je sam odabrao, nego posao za koji ga je odabrala sudbina. I nekako doista jest, a vezana je uz ženu po imenu Monique Bourgeois. Upoznao ju je 1942. godine, kada je imao 72 godine, bio obolio od raka i oporavljao se od operacije. I to nakon što je objavio oglas koji je glasio ovako: „potrebna njegovateljica – mlada i zgodna“, piše The Good Life France.

Trebao je konstantnu njegu i nekoga tko će zamijeniti njegovu stalnu njegovateljicu. Monique, koja je tada imala 21 godinu, i Matisse, odmah su ‘kliknuli’. Ona ga je doživljavala kao djeda, a on je od nje dobivao samo iskrenost. Pitao ju je što misli o njegovoj slici, ona bi mu bez zadrške odgovorila da joj se sviđaju boje, ali ne i linije. Čak mu je i pozirala (krasi dosta njegovih slika), no nije bila nimalo zadovoljna s time kako ju je prikazao.

Dvije godine kasnije, odlučila se zarediti. Matisse ju je pokušavao odvratiti, no naposljetku je, ispričavši se, prihvatio njezinu odluku. Kad je doznao, preko nje, da dominikanke trebaju kapelicu, Matisse, koji je uvijek govorio da ‘za kreativnost treba hrabrosti’, bacio se u projekt, iako nikad nije radio nešto slično. No, glavnoj redovnici nije bilo drago da on, ateist koji je crtao akte, ima ikakve veze s novom kapelicom. Matisseova prijateljica i bivša njegovateljica, koja je sada nosila ime sestra Jacques-Marie, bila je zadužena za čuvanje mira između to dvoje i kasnije taj period nazvala ‘svojom četverogodišnjom patnjom’.

Kapelica, koju danas mnogi zovu Matisse, se naposljetku otvorila 1951. godine. Matisse je bio toliko slab da nije mogao doći na blagoslov zdanja, a mediji su se ‘igrali’ s insinuacijama da su on i sestra Jacques-Marie u vezi. Te su ih glasine pratile cijeli njihov život, a kad je on umro 1954. godine njoj nije bilo dozvoljeno da mu dođe na pogreb. Oboje su uvijek negirali bilo kakvu fizičku vezu, no priznavali su blisko prijateljstvo. On je njihov odnos opisao ‘međusobnim zasipanjem ružinih latica’, ona ‘da postoji više od jedne vrste ljubavnog odnosa’. Matisse je preminuo tri godine kasnije. Ona je do kraja života u sobi imala njegovu sliku.

Kao i priča iza njega, i sama kapelica Matisse očarava. Ne samo da se ističe svojim krovom, nego i unutrašnjosti koja je tako neobično jednostavna. Krase ga Matisseovi murali na bijelim keramičkim pločicama, među ostalim Marije i Isusa te križni put. Vitraji imaju samo tri boje – odišu mirnoćom, ali i živahnošću kad kroz njih zasja sunce, a svećeničke odore koje je dizajnirao dolaze u jarkim bojama… A jarko, baš jarko sa svime što podrazumijeva, sjaji i to njegovo djelo.