Mali hrvatski otok nema kafiće ni hotele, ali skriva 30.000 knjiga i nevjerojatno prirodno bogatstvo! Na njemu danas žive franjevci

Površina mu je svega 0,072 kilometara kvadratnih, obalna crta prostire se na 1,08 kilometara, a najviša točka doseže tek šest metara nadmorske visine. Ipak, otočić Košljun, koji je od Punta na otoku Krku udaljen svega 750 metara, šumski je rezervat prirode i spomenik kulture, a nadaleko je poznat i po svom franjevačkom samostanu, ali i muzeju s vrijednom etnografskom zbirkom, koja čuva mnogobrojne predmete krčkih ribara i seljaka te prekrasne narodne nošnje s čitavog otoka Krka. Za obilazak ovog skrivenog jadranskog raja trebat će vam nešto više od dva sata, tijekom kojih ćete uživati u apsolutnom miru i tišini jer na Košljunu, naime, nema niti jednog ugostiteljskog objekta.

Maloprije spomenuti samostan proglašen je spomenikom nulte kategorije, a isti posjeduje bogatu zoološku zbirku, uključujući i jednooko janje, kao i impresivnu biblioteku s oko 30.000 knjiga! Jedna od njih je i Ptolomejev atlas tiskan u Veneciji davne 1511. godine, jedan od ukupno tri sačuvana primjerka na čitavom svijetu. Na otoku se nalaze i dvije prekrasne crkve, Navještenja Marijina i sv. Bernardina.

A košljunski etnografski muzej definitivno je mjesto koje će vam najbolje dočarati kako je nekoć izgledao život otoka Krka. Makete brodova, drveno posuđe, pribor za rad u polju i proizvodnju sira, glazbeni instrumenti kao što su sopele, pribor za vunenu i tkalačku industriju, keramika… Sve spomenuto čuva se na ovom čarobnom mjestu.

Ako pitate znanstvenike, otočić Košljun nastao je zahvaljujući pokretima u zemljinoj kori, tj. more je prodrlo u Puntarsku dragu oko Košljuna, a sam Košljun, koji je zapravo bio brdašce, postao je otočić. Čitav proces trajao je tisućljećima, no ljudima je, naravno, puno zanimljivija drevna legenda…

Ona pak kaže da je Puntarska draga nekoć bila veliko polje, koje je pripadalo dvojici braće, od kojih je jedan bio slijep. A kad je došlo vrijeme da između sebe podijele žito, zdravi brat prevario je slijepog. Kad je shvatio što se dogodilo, zavapio je: ”Bože, ti me osveti”. Čim je to izgovorio, more je pokazalo svu svoju snagu i potopilo plodno polje, no dio na kojem su bili kuća i vrtovi slijepog brata ostali su suhi. Kad je umirao, čitavo svoje imanje darovao je fratrima, koje je zamolio da ondje izgrade crkvu Sv. Marije, u kojoj će mu čuvati grob i moliti se za pokoj njegove duše.

Kao dokaz istinitosti ove priče, ljubitelji legendi tvrde da je more na ulazu u Puntarsku dragu vrlo plitko zbog čega u nju sve do kraja 19. stoljeća nisu mogli uplovljavati veći brodovi. Čak se i danas u tom istom moru mogu vidjeti dugački suhozidi, za čije postojanje nema logičnog objašnjenja.

Prema arheološkim nalazima, povijest ovog otočića seže još u pretkršćansko doba. Za vrijeme Rimljana ondje se nalazila utvrđena villa rustica, ljetnikovac ili castellum, a Košljun je upravo po toj latinskoj riječi dobio i ime. Na otoku se u 11. stoljeću osniva glagoljaška benediktinska opatija, a svetište sv. Marije Košljunske postaje središte vjerskog, kulturnog i nacionalnog života čitavog Krka i okolice.

Na Košljun u 15. stoljeću, točnije 1447., na poziv krčkih knezova Frankopana dolaze franjevci, koji preuzimaju trošni mostir i preuređuju ga, tj. grade samostan po smjernicama sv. Bernardina Sijenskog, franjevca reformatora. Otočić tad postaje jedno od važnijih duhovnih središta Kvarnera, a franjevci su sve do danas bili i ostali njegovi jedini stalni stanovnici, koji ondje žive pod geslom ”moli i radi”.

Marija Katarina, kći kneza Ivana VII. Frankopana, franjevcima također oporučno ostavlja 1000 dukata, ali uz uvjet da bude pokopana upravo na Košljunu, ”u zemlji svojih otaca”. Iako je preminula 1520., na otočić je prenesena tek 1529., gdje se i danas nalazi njezin grob s originalnom nadgrobnom pločom. A u lučici na zapadnoj strani otočića ponosno stoji lik sv. Franje s vukom, što je najčešći prikaz tog sveca i osnivača franjevačkog reda.

Uz sve navedeno, Košljun je također mjesto na kojem raste čak 400-tinjak biljnih vrsta, što ga čini i prirodnom riznicom, a posebnu draž daju mu i kapelice u prirodi. To su kapela Jaslica iz 1651., koja čuva vrijedne barokne kipove, kapela sv. Križa iz 1579., s raspelom koje je proplakalo 25. ožujka 1723. i nosilo se u procesijama za kišu, kapela sv. Franje iz 1654. i špilja Gospe Lurdske iz 1914., koja je popularno hodočasničko mjesto.