Najljepša cesta na Balkanu vijuga kroz 25 oštrih zavoja poput zmije: projektirao ju je Hrvat po nalogu crnogorskog kneza

Crna Gora je zemlja u kojoj se planine spuštaju do mora, a priroda je oblikovala kontraste koji oduzimaju dah, od surovih vrhova Durmitora do zaljeva koji nalikuje na fjord. Ipak, malo koja cesta tako zorno prikazuje tu čudesnu igru krajolika kao stari put koji povezuje Kotor i Lovćen. Taj put nosi jednostavno ime, stari kotorski put, ali među Bokeljima poznat je po mnogo toplijem nazivu, kanice.

Ovaj uski i zavojiti put jedno je od najveličanstvenijih građevinskih ostvarenja u Crnoj Gori. Njegovih 25 oštrih zavoja nižu se jedan za drugim dok se cesta penje s obale Jadrana prema planini Lovćen te svladavaju visinsku razliku od gotovo tisuću metara.

Što se više uspinjete, pogled postaje sve raskošniji. Bokokotorski zaljev polako se smanjuje pod vama, dok se pred očima otvara beskrajni horizont koji dopire sve do otvorenog mora. Svaka „kanica“ otkriva novi kadar, novu vizuru i novu nijansu plave, kao da se pejzaž mijenja sa svakim dahom vjetra.

Između 1878. i 1884. godine ovaj su put stvarali vješti majstori kamenoresci pod pažljivim okom Josipa Šilovića Sladea, arhitekta i inženjera iz Trogira. Na poziv kneza Nikole stigao je u Crnu Goru godinu ranije i ondje ostavio neizbrisiv trag koji se prepoznaje i danas, u svakom kamenu i svakom zavoju ove impresivne ceste.

Njegova je vizija bila spojiti Cetinje i Kotor, dva svijeta koja su tada gotovo živjela odvojeno, u razdoblju kada se putovalo na konjima i kolima, uz mnogo strpljenja i napora. Ono što je nekada bilo veliko državničko ostvarenje, danas je jedno od najposebnijih i najljepših iskustava koje Crna Gora može ponuditi svojim posjetiteljima.

Cesta je nastala s nevjerojatnom pažnjom i preciznošću. Svaka je krivina pomno osmišljena, a nagib nigdje ne prelazi 8 posto. Kameni kolobrani, koje su davno podigli majstori, i danas prkose vremenu i čuvaju priču staru više od jednog stoljeća. Na trinaestoj serpentini nekoć je stajala austrijska karaula, tihi svjedok vremena kada su se granice pružale preko planinskih prijevoja, a carstva dijelila isti komad neba i kamena.

Vožnja ovom cestom danas je poput putovanja kroz vrijeme. Automobili prolaze stazom kojom su nekada prolazile karavane, a svaki zavoj otkriva prizor koji vas jednostavno poziva da zastanete i upijete ga pogledom. Kada se pogleda s visine, čini se kao da se cesta ne penje, nego pleše niz padinu Lovćena, te vijuga poput kamene zmije koja se tiho spušta prema moru.

Prema jednoj staroj legendi, krivine su oblikovane u simbolično slovo M, u čast kneginji Mileni Vukotić. Neki će reći da je to samo lijepa priča, ali svatko tko se makar jednom provozao tim putem zna da se u toj strmoj poeziji kamena i neba lako osjeti dašak romantike.