Najstariji glavni grad na Balkanu krije termalne izvore u samom centru i rimske ruševine ispod modernih ulica

Kada pomislimo na Balkan, često nam prvo na pamet padnu more, otoci i gradovi čije se zidine ogledaju u plavetnilu Jadrana ili Egeja. No, jedan od njegovih najvažnijih i najstarijih gradova uopće nema more. Smjestio se u podnožju planina, na raskrižju puteva Istoka i Zapada, i kroz tisućljeća je bio svjedok burnih promjena, velikih civilizacija i različitih kultura. Riječ je o Sofiji, prijestolnici Bugarske i jednom od najstarijih glavnih gradova Europe.

Područje današnje Sofije naseljeno je još u 8. tisućljeću prije Krista, što je čini jednim od najstarijih stalno naseljenih mjesta na kontinentu. Središte se razvilo na izvorima toplih mineralnih voda, koje i danas izvire na Trgu nezavisnosti u samom srcu grada. Kroz stoljeća Sofija je mijenjala svoja imena, pa su je tako Tračani poznavali kao Serdiku, Rimljani su je učinili jednim od svojih najvažnijih gradova u provinciji, a kasnije su je preuzimali Bizanti i Osmanlije.

Rijetko koji grad u Europi tako otvoreno pokazuje svoje slojeve povijesti kao Sofija. Dok šetate njenim modernim bulevarima, samo nekoliko koraka dalje otvaraju se prizori prošlih tisućljeća: rimske ulice i ruševine Serdike, antički forumi i termalni izvori koji su hranili grad još u doba Carstva. Pored njih ponosno stoji crkva svete Sofije, ranokršćanska bazilika iz 6. stoljeća, čije je ime kasnije posudila i sama prijestolnica.

Na samo nekoliko minuta hoda uzdiže se i veličanstvena katedrala Aleksandra Nevskog, simbol bugarskog pravoslavlja i jedan od najvećih hramova na Balkanu. Njezine zlatne kupole blistaju na suncu i svjedoče o vremenu kada se Bugarska oslobađala osmanske vlasti i gradila svoj moderni identitet. U istoj ulici, gotovo iz istog kadra, nailazite i na tragove sasvim drugih kultura, poput osmanske džamije u kojoj se i danas okupljaju vjernici, ili pak sefardske sinagoge, jedne od najvećih u Europi, čija je unutrašnjost ukrašena bogatim ornamentima i teškim lusterom od brončanog bakra.

Za razliku od mnogih balkanskih prijestolnica koje su svoj identitet gradile uz velike rijeke ili na obali mora, Sofija je svoj život oblikovala u prostranoj kotlini, poput amfiteatra okruženoj planinama. Na jugu se nad gradom uzdiže moćna Vitoša, na sjeveru se pružaju obronci Stare planine, dok se na zapadu blago valja Ljulin. Tri su to prirodna čuvara koja Sofiji daju osebujan izgled i poseban ugođaj.

Takav položaj nije bio slučajan. Naime, stoljećima je upravo ova kotlina bila prirodna raskrsnica puteva, nezaobilazna stanica na karavanskim rutama koje su spajale Europu s Azijom. Trgovci, putnici i vojske prolazili su ovuda, ostavljajući za sobom tragove svojih kultura, jezika i običaja, pa je Sofija rasla ne samo kao strateško nego i kao kulturno središte.

Danas, iako je postala moderna metropola, Sofija nije izgubila taj poseban odnos s prirodom. Planine koje je okružuju pretvorile su se u najdraže izletište njezinih stanovnika. Zimi se Vitoša pretvara u popularno skijalište, a ljeti u planinarski raj prepun šumskih staza, planinskih izvora i vidikovaca s kojih se grad pruža kao na dlanu.

Danas Sofija broji više od 1,2 milijuna stanovnika i ubrzano se razvija u modernu metropolu koja uspješno spaja staro i novo. Na jednoj strani nalaze se ostaci rimskog amfiteatra i bizantskih zidina, a na drugoj suvremeni trgovački centri, parkovi i živa gradska scena. Upravo ta mješavina daje joj poseban šarm i čini je sve privlačnijom putnicima koji žele otkriti drugačije lice Balkana.