Obala Algarve na fotografijama izgleda kao raj, ali stvarnost je potpuno drugačija! Evo zašto se nikad ne bi vratio na jug Portugala

Godinama mi je obala Algarve bila na listi želja. Bila je tu negdje, u mašti i planovima, na naslovnicama vodiča i u pričama onih koji su se vraćali očarani. Taj jug Portugala zamišljao sam kao svijet strmih litica, skrivenih plaža i oceana u nijansama koje ne stanu ni u jednu fotografiju. Ali je bio nekako nepristupačan. Direktni letovi iz Hrvatske ili nisu postojali ili su bili suludo skupi, a uvijek se našla neka destinacija koja je bila bliža, dostupnija, logičnija u tom trenutku… No, prošlog ljeta konačno se sve posložilo. Povoljna karta iz Beča, desetak slobodnih dana i odlučio sam napokon vidjeti to toliko hvaljeno čudo Europe vlastitim očima.

I danas, godinu dana kasnije, pišem ovaj tekst, ne zato što me Algarve oduševio, već upravo suprotno. Ne pišem s pozicije opijenosti i turističkog zanosa, već s dozom razočaranja. Jer plaže nisu izgledale kao s razglednica. Nisu bile ni mirne, ni čiste, ni intimne, već najčešće prepune, bez hlada, s morem u kojem pluta trava i smeće. A opet, unatoč svemu tome, nešto me tamo ipak kupilo. I zato ovaj tekst nije ni turistički vodič ni klasična kritika, nego iskren pokušaj da shvatim zašto bih se možda jednom ipak vratio.

Plan je bio ambiciozan: Faro, Albufeira, Portimão, Lagos, Tavira, Olhão, Benagil, Praia da Marinha, Ria Formosa Natural Park… Svakog dana nova stanica, nova plaža, novi zalazak sunca. No kao i obično na putovanjima, planovi postoje samo zato da bi ih se moglo mijenjati. I mijenjali smo ih često, prema osjećaju, umoru, preporukama lokalaca ili jednostavno raspoloženju tog dana.

Sletjeli smo u Faro, administrativno središte regije i prva točka našeg puta. I odmah razočaranje. Nema tog vodiča koji vas može pripremiti na to koliko taj grad može biti… bezličan. Nije ružan, ali nema dušu. Nema ni energiju. Činilo se kao da ni sam ne znam što bi sa sobom: nekoliko lijepih fasada u staroj jezgri, poneka suvenirnica, ali ništa što bi vas zadržalo dulje od jutarnje kave. Upravo to smo i napravili, sjeli, popili kavu i odlučili krenuti dalje. Jedino što vrijedi spomena bila je ogromna, pješčana plaža nekoliko kilometara udaljena od centra, gdje smo jedno poslijepodne uhvatili kupanje uz vjetar i tek nekoliko ljudi oko nas. Ali čak je i ta plaža, koliko god prostrana, bila bez karaktera. Ravna, beskonačna i bez ijedne prirodne sjene.

Albufeira je na prvu djelovala obećavajuće. Bijele fasade koje se penju uzbrdo, uske uličice, šarenilo kafića i restorana, miris pečene ribe u zraku. Pomislili smo: evo ga, napokon to „nešto“ zbog čega ljudi dolaze u Algarve. No onda smo se spustili prema plaži.

Plaža se smjestila točno u centru grada, što znači da vas od mora dijele doslovno tri koraka od najbližeg bara. Zvuk valova? Zaboravite. Svira „Danza kuduro“ iz svakog ugla, iz svakog zvučnika, iz svakog nepoznatog mobitela. U plićaku lebdi stotinu ljudi jer svuda stoje upozorenja da se ne ide dublje, zbog jakih struja ili valjda tko zna čega, nismo ni pitali. A sam pijesak? Toliko vruć da smo do mora hodali kao po užarenom ugljenu.

A onda su tu i Englezi. Ne svi, naravno, ali ima ih dovoljno da svaki kutak grada pretvore u mini verziju Ibize s jeftinim pićem, tetovažama i pjesmom na sav glas u podne. Koga god da pitate, svi će vam reći da je Albufeira „živahna“, no to je uljepšan način da kažu da je sve podređeno masovnom turizmu. Nakon nekoliko sati bilo nam je jasno, idemo dalje. Možda je sljedeće mjesto ono „iz razglednice“.

Nakon vrućeg kaosa Albufeire, odlučili smo napraviti izlet negdje gdje bismo barem na jedan dan mogli pobjeći od buke i gužve. U razgovoru s recepcionarkom u smještaju, upitao sam postoji li mjesto koje bi ona preporučila, nešto posebno, njezino. Nije dvojila ni sekunde: „Idi na Farol.“ Nikad prije nisam čuo za taj otok, ali njezin izraz lica rekao je sve. U tom trenutku planovi više nisu bili važni.

Ispostavilo se da je to bila najbolja odluka cijelog putovanja. Otok Farol, skriveni dragulj u sklopu prirodnog parka Ria Formosa, potpuno je drukčiji od svega što smo do tada vidjeli. Nema automobila, nema asfalta, nema trgovina… samo bijele kuće, ribarske mreže, tišina i nepregledna plaža koja izgleda kao da je iz neke druge galaksije. Trajektom iz Olhãa stiže se za dva, tri eura, a kad jednom zakoračite na otok, sve što vas je umaralo ostaje iza vas.

Šetali smo satima uz ocean, svaki put naišli na neki novi, tihi kutak. More je bilo kristalno čisto, pijesak mekan i svijetao, a zrak svjež unatoč ljetu. Na plaži ste mogli birati želite li biti sami ili uz par drugih putnika koji su, poput nas, došli potražiti mir. Ovdje nitko ne lebdi u plićaku uz zvukove Danza kuduro. Ovdje se čuju samo valovi i galebovi.

Farol je i dom najstarijeg svjetionika u Portugalu, visokog 50 metara, koji bdije nad ovim komadićem raja od 1851. godine. Uspon do njega otkriva panoramu zbog koje vam, barem na trenutak, bude jasno zašto ljudi sve češće biraju tišinu umjesto razvikanih atrakcija. U tom trenutku Algarve mi se počeo sviđati. Ne onaj s razglednica, nego ovaj, stvaran, tih, pomalo zaboravljen. Farol je bio sve što sam tražio, a nisam ni znao da postoji.

Lagos nas je dočekao kao kopija svega što smo već vidjeli. Tipično turističko mjesto bez previše šarma, s dućanima za suvenire, pubovima i već poznatim soundtrackom ljetne sezone. Klijentela? Uglavnom Englezi, već pomalo umorni od sunca i još umorniji od sebe samih. Nismo se dugo zadržali, iako smo tu spavali dvije, tri noći, no dovoljno je prošetati rivom i popiti pivo da shvatite da vas u ovom mjestu baš ništa neće privući da ostanete dulje. Zato nas je Tavira ugodno iznenadila, ne toliko atmosferom koliko hranom. Bakalar na sto načina, jednostavan, svjež, nevjerojatno ukusan. Bilo je to jedno od rijetkih mjesta gdje smo za stolom zašutjeli od zadovoljstva.

Na putu prema toliko hvaljenoj špilji Benagil stigli smo, naravno, u krivom trenutku. Zaveslali smo kajacima prema unutrašnjosti špilje, ali policija nas je ubrzo dočekala i vratila natrag na obalu. Zbog prevelikog broja posjetitelja odlučili su isprazniti prostor, bez obzira na to što smo izlet uredno platili. Ostali smo bez trenutka koji je trebao biti vrhunac dana i opet bez onog famoznog prizora s razglednice. Eh, taj masovni turizam!

I na kraju, od onoga što mi je ostalo u sjećanju, Praia da Marinha, „najljepša plaža Europe“, kako joj mnogi tepaju. Možda u travnju. U kolovozu? Gužva, prljavo more, niti traga onim dramatičnim liticama s fotografija. Sve je bilo zauzeto ručnicima i dječjim kantama, a more prilično prljavo. Zato je Algarve bio sve, samo ne ono što sam zamišljao, ali barem sada znam: ako tražim plaže iz snova, ostat ću doma, jer u Hrvatskoj se zaista nalaze one najljepše.

Putovanje je u zadnji čas spasio Lisabon. Nakon razočaranja na jugu, sjeli smo u auto i krenuli prema sjeveru, bez velikih očekivanja, ali s nadom da nas barem glavni grad neće iznevjeriti. I nije. Dapače, Lisabon me osvojio na prvu, svojom energijom, bojama, pogledima s vidikovaca, mirisima pečene ribe iz kvartovskih taverna i nekom opuštenom elegancijom koju je teško opisati u samo nekoliko riječi. Fado u kući O Corrido, bakalar, ugodne temperature, nevjerojatna Alfama… To je grad u kojem sam se osjećao svoj na svome, kao da mi je već poznat, iako sam prvi put u njega kročio. I dan danas, kad me pitaju koji su mi gradovi ostali pod kožom, Lisabon je uvijek na vrhu liste.