U Africi postoji narod koji doslovno hoda po zraku! Na štulama visokim nekoliko metara svakodnevno plešu, love i čuvaju stoku

U Etiopiji, doista posebnoj afričkoj zemlji, postoji jedan neobičan narod. Njegovi pripadnici na svijet oko sebe gledaju ‘svisoka’, no ne želimo time reći da su umišljeni… Ne, oni doslovno gledaju svijet s visina, i to onih na štulama! Upoznajte nevjerojatan narod Benna! Riječ je o ljudima koji doslovno hodaju po zraku…

Nose oni niz imena. Zovu ih i Bena ili pak Banya. Broje oko 47 tisuća ljudi koji se većinom bave lovom, stočarstvom i poljoprivredom. Imaju svoju animalističku religiju, no dio njih su kršćani, a imaju i vlastitog kralja. Žive na području jugoistočne Etiopije, u regiji donje doline Omo, između rijeka Omo i Weyto te gradova Gazer i Dimeka. Poznati su ne samo po štulama, već i po svom nakitu i ukrasima, oslikavanju tijela te rukotvorinama, ali i ljubaznosti i velikodušnosti.

No, zvijezda njihove svakodnevice, najosebujnija stvar njihove kulture te ono što očarava i zapanjuje ostatak svijeta, jesu njihovi hodači na štulama ili, kako ih lokalno zovu, beshitas. No, zašto uopće imaju običaj vinuti se u visine na taj način?

Hodanje na štulama u tom dijelu Etiopije nije rijetkost. Upravo suprotno. Pripadnici ovog naroda tome pribjegavaju, još od malih nogu, kako svojevrsnom mehanizmu zaštite, kako bi izbjegli opasne životinje, primjerice zmije. Naime, područje na kojem žive odlikuju močvarno tlo te gusta vegetacija. No, to ni približno nije jedini način. Hod na štulama, naravno nagrizen utjecajima suvremenog načina života i globalizacije, danas prvenstveno ima oznaku kulturološke važnosti, on je stvar ponosa, ali i vještine. Isto tako, u kontekstu dječaka koji hodaju na štulama, ima još dublje značenje.

Hod na štulama za mladiće predstavlja tranziciju iz dječaštva u zrelost. Ako je mladić svladao hod na štulama on pripadnicima svoje zajednice pokazuje da je neovisan, odgovoran, da ima snažnu volju i da je spreman suočiti se sa svime što život donosi. Hod na štulama sastavni je dio tamošnjih festivala, rituala i okupljanja, a tu tradiciju prvenstveno na svojim plećima nose mladići. Oni pritom i ukrašavaju svoja tijela.

Drvo od kojeg se izrađuju štule pronalaze na području na kojem žive, a štule mogu biti visoke i nekoliko metara. Hodanje po njima spoj je ravnoteže, znanja i vještine, ali i fizičke snage. Kad ih vidite u akciji, čini se kao najlakša stvar na svijetu… No, naravno nije, a kamoli kada se u jednadžbu uračunaju i plesni pokreti te akrobacije.

No, hodanje na štulama nije nešto što je rezervirano samo za njih, može se zaključiti iz kratke povijesti hoda na štulama kojom se pozabavio DW. Ljudi hodaju na štulama već stoljećima, navode, u različitim dijelovima svijeta, čemu je vjerojatno kumovala i lakoća i jednostavnost njihove izrade. No, ne zna se gdje se ono točno rodilo: hod na štulama je u drevnom Rimu bio popularna dječja igra, na Novom Zelandu su se mladi Maori utrkivali i borili na štulama, a Maye su ih koristili u ritualnim ceremonijama. U Kini su se štule koristile u branju voća i ribolovu, a s vremenom se razvio i ples.

I narod Krabi u Indiji ima tradiciju hoda na štulama. Upravo su oni i postigli svjetski rekord: 721 čovjek odjeven u narodnu nošnju sudjelovao je u dva kilometra dugom hodu na štulama. U belgijskom gradu Namur se svake godine, već šest stoljeća, održava ‘borba’ na štulama u kojoj je cilj oboriti protivničku momčad, a koja je uvrštena i na popis nematerijalne svjetske baštine. I u Španjolskoj se pleše na štulama, a na dva metra visokim štulama hodali su i francuski pastiri. U Togu pak, u sklopu plesa Tchébé, štule dosežu visinu od pet metara.