Berto i Šime veslaju na najkraćoj javnoj brodskoj liniji u Hrvatskoj! Duga je 75 metara, postoji već stoljećima i uskoro bi mogla dobiti zaštitu

Iz vrećice viri zelena salata, s druge ruke visi torba koja izgleda prilično teško. Gospođa se pridržava za ispruženu ruku i spušta se u barku, u kojoj već sjedimo mi, a pored nas mladi dečko koji u ruci stišće nešto što izgleda kao skripta za faks. Svi smo tu, krećemo. Berto zamahuje velikim drvenim veselima, blagi povjetarac nam pomiluje obraze, i za tren smo na suprotnoj obali.

Na drvenoj barci vozili smo se možda minutu, dvije, ali ovih 70-ak metara plovidbe naš je put skratilo za više od 20 minuta. A pritom smo doživjeli jednu od najposebnijih vožnji ne samo u Hrvatskoj već i na cijelom Mediteranu. Vozio nas je zadarski barkajol!

Zadarski barkajoli jedan su od najstarijih i najposebnijih vidova javnog prijevoza u Hrvatskoj, ali i šire. Zna se pouzdano da su barke prevozile ljude i životinje do poluotoka još u 13. ili 14. stoljeću! Prvi javni prijevoz u Zadru je bila upravo barka na vesla, koja je od srednjeg vijeka povezivala poluotok i obalu. Još 1651. bilo je propisano da posao barkajola mogu obavljati samo ovlaštene osobe, a 1814. je uspostavljena i stalna veza.

Barkajoli voze baš sve dane u godini, nemaju slobodne praznike ni vikende. Jedino što ih može spriječiti da isplove su vremenske prilike. Pritom im „obična“ kiša ne smeta, samo u slučaju baš jakih nevremena ne izlaze na more. Ljeti su barke, naravno, punije zbog turista, ali tijekom cijele godine one prevoze ljude koji idu na posao, na tržnicu, na misu… Zadarski barkajoli nisu samo turistička atrakcija i tradicija s ogromnom kulturno-povijesnom vrijednošću, već i praktična svakodnevna linija koja olakšava život Zadranima. Ritam Zadra bez barkajola je nezamisliv.

Ova je važna tradicija i baština prošle godine predložena za upis u hrvatski Registar kulturnih dobara kao nematerijalna baština. Iskoristili smo stoga priliku da se provozamo sa Šimom i Bertom, dvojicom od četiri stalna barkajola, da provedemo neko vrijeme na barci s putnicima, te iz prve ruke saznamo sve o ovom poslu i tradiciji.

Berto Gregov na barci je od početka devedesetih. Počeo je kao mladić, a učio je uz svog oca, Zvonka, koji i danas povremeno vozi. Ukupno su, dakle, četiri stalna bakajola i Zvonko kao peti, povremeni, a svi su rodbinski povezani. Posao je to koji se prenosi s koljena na koljeno, a Berto se prisjeća svojih prvih zamaha s veslom.

„Bio sam još mladić kad sam položio za voditelja brodice. Učio sam uz oca sve, veslanje, more, ritam posla. Cijeli život sam vezan uz barku. To ti uđe pod kožu. Ne planiraš to kao dijete, jer u tim godinama nitko zapravo ne zna što želi, ali na kraju te povuče,“ priča nam Berto i dodaje da posao nije lak. „Težak je, i fizički i psihički. To treba odmah jasno reći. Odgovornost je ogromna, ipak prevoziš ljude. Ali ima i prednosti. Najveća je da nemaš šefa,“ smije se Berto.

Danas je on zadužen za organizaciju posla i preuzima odgovornost da sve funkcionira. „Slažem smjene unaprijed i svatko dobije svoj raspored. Ako netko treba slobodan dan ili ima neku obavezu, prilagodimo se i uskočimo,“ objašnjava Berto. Barkajoli, naime, nisu zaposlenici Grada, neke gradske tvrtke ni TZ-a, već je svaki barkajol paušalni obrtnik koji sam brine o svojim doprinosima, davanjima, zaradi…

„Ako barkajole proglase nematerijalnom kulturnom baštinom, to bi sigurno bio veliki plus. Grad nas već sada razumije i podržava, ali to bi bila još jedna stepenica više,“ razmišlja Berto naglas, dok na barku uskaču novi putnici. Na ovima se odmah vidi da nisu iz Zadra, da su prvi put na barci i da im je vožnja prava atrakcija. Širom otvorenih očiju upijaju prizore oko sebe, vade mobitel i slikaju se…

„Putnika ima svakakvih, baš se nagleda čovjek svega. Ali uglavnom svi su pozitivni i nemam nekih loših iskustava,“ kaže nam Berto kad su putnici izašli, a mi u luci nastavili razgovarati čekajući nove. „Neki stranci znaju da je ovo tradicija koja postoji stoljećima, a neki to saznaju tek kad sjednu u barku. Važno mi je da shvate da ovo nije turistička atrakcija izmišljena jučer, nego dio svakodnevice grada.“

Ruta koju barke prelaze duga je oko 75 metara, a vožnja traje minutu i pol do dvije. „Može se i brže, ali ja to ne volim. Ljudi su danas stalno u žurbi, ali more ne voli žurbu. Ne treba juriti i ugrožavati sebe i druge,“ odlučan je Berto. Najdraže doba godine mu je jesen, odnosno rujan i listopad.

„Špica sezone je gotova, gužve popuštaju, ali još uvijek ima ljudi i života. Vrijeme je često lijepo, a ritam normalniji. Ljeto je naporno, zima tiha. Jesen je neka sredina koja mi najviše odgovara,“ govori Berto.

Nakon što nas se Berto jedva riješio s barke, vratili smo se sljedeći dan kako bi porazgovarali i s njegovim bratom. Šime Gregov desetak je godina mlađi i barkajol je 14 godina. „Danas je, primjerice, savršen dan, sunce sja, more je mirno“ kaže nam uz odlučne zaveslaje. „Ali često nije tako. Vozimo po vjetru, kiši, neverama, po noći. To je svakodnevica ovog posla. Tada vidiš pravo lice mora i shvatiš koliko moraš biti koncentriran i smiren.“

Kad je vrijeme loše, kad je nedjelja ili blagdan, baš tada ih ljudi, kaže Šime, najviše trebaju. Idu u nabavku, na misu, obaviti stvari u grad, i vožnja barkom im olakšava i skraćuje put kući. „Nekad je bilo više domaćih ljudi, danas je ljeti puno više stranaca. Vozili smo djecu, starije, bicikle, kućne ljubimce, pa čak i razne životinje koje ljudi nose sa sobom…

Bilo da je miran dana ili je gužva, sigurnost je uvijek prioritet,“ ističe barkajol Šime. Uostalom, dodaje, ovo nije samo posao. Ovo je način života, dio identiteta i kontinuitet jedne tradicije koja se, unatoč svim promjenama u gradu i svijetu, i dalje drži na životu.

Dok se čeka odluka o proglašenju ove stoljetne tradicije nematerijalnom baštinom, zadarski barkajoli svaki vas dan čekaju na istom mjestu: na vrhu mola koji zatvara luku Jazine na kopnenoj strani i ispod bedema i gradskih vrata na poluotoku. Zimi ćete ih tamo naći od jutra do 18 sati, a ljeti znaju voziti sve do ponoći. Nema voznog reda: uvijek su tamo i voze kad se putnici pojave. Cijena vožnje za lokalce je 1 euro, a za turiste 2 eura. Smjestite se na dio barke na koji vas uputi barkajol i uživajte u svakoj sekundi i metru vožnje. Upravo ste postali dio stoljetne povijesti.