Do najizoliranijeg otoka na svijetu putuje se čak 7 dana! Turisti trebaju posebnu dozvolu za dolazak, a smještaj pronalaze kod lokalnih obitelji

Usred beskrajnog južnog Atlantika, daleko od standardnih turističkih ruta, luksuznih resorta i užurbanog života, nalazi se mjesto koje izgleda kao da je ispalo iz nekog drugog vremena. Zove se Tristan da Cunha i često ga nazivaju najizoliranijim naseljenim otokom na svijetu. Najbliže naseljeno mjesto udaljeno je više od 2400 kilometara, a do otoka se ne dolazi avionom jer, pazite sad, aerodroma nema! Jedina opcija je višednevno putovanje brodom preko nemirnog Atlantika…

Na ovom zabačenom komadiću zemlje živi tek nešto više od 200 stanovnika, a gotovo svi su međusobno povezani obiteljskim vezama. Njihov svakodnevni život odvija se u jedinom naselju na otoku, Edinburgh of the Seven Seas, koje lokalci jednostavno zovu „The Settlement“. Smješteno je podno aktivnog vulkana Queen Mary’s Peak, okruženo zelenim padinama, surovim liticama i oceanom koji stanovnicima istovremeno pruža život i nameće izolaciju.

Na otoku nema semafora, trgovačkih centara, hotela ni užurbanih prometnica. Postoji samo jedna trgovina, jedna škola, jedan mali bolnički centar, jedna policijska postaja i tek nekoliko osnovnih usluga. Internet je spor i nestabilan, mobilni signal ograničen, a dolazak pošte ili namirnica često ovisi o vremenskim uvjetima i rijetkim brodovima koji stižu iz Južne Afrike.

Do Tristan da Cunha najčešće se dolazi iz Cape Towna, a put brodom traje između pet i sedam dana, ponekad i dulje ako ocean postane nemiran. Brodovi ne plove svakodnevno, tek nekoliko puta mjesečno pa zbog toga odlazak na otok zahtijeva detaljno planiranje i veliku dozu strpljenja.

Za mnoge je upravo to dio fascinacije. U svijetu u kojem je gotovo svaki kutak planeta dostupan avionom za nekoliko sati, postoji mjesto do kojeg je i danas teško stići. Kad se more uzburka, stanovnici znaju ostati potpuno odsječeni od ostatka svijeta tjednima.

Stanovnici ovog otočja žive vrlo jednostavno. Većina obitelji bavi se ribarstvom, poljoprivredom i uzgojem stoke. Posebno su poznati po izvozu jastoga, koji predstavlja jedan od glavnih izvora prihoda. Zemlja je u velikoj mjeri zajednička, a zajednica funkcionira gotovo kao veliko selo u kojem svi sudjeluju u svakodnevnom životu.

Zanimljivo je da na otoku postoji samo nekoliko prezimena. Gotovo svi stanovnici potomci su malog broja doseljenika koji su stigli tijekom 19. stoljeća. Među prezimenima koja se ondje najčešće pojavljuju su Glass, Swain, Green, Rogers i Repetto. Djeca pohađaju malu školu, stanovnici zajedno slave blagdane i organiziraju društvena okupljanja, a život se odvija sporijim ritmom nego gotovo bilo gdje drugdje na planetu.

Iako danas djeluje mirno i idilično, život na otoku nije uvijek bio jednostavan. Godine 1961. vulkan Queen Mary’s Peak eruptirao je u blizini naselja, zbog čega je cijela populacija evakuirana u Veliku Britaniju. Stanovnici su tada prvi put osjetili moderan gradski život, no mnogi se ondje nisu mogli priviknuti. Većina ih se nekoliko godina kasnije vratila na svoj izolirani otok usred Atlantika.

Isto tako, turista je na ovom egzotičnom otoku vrlo malo, a posjetitelji moraju unaprijed tražiti dozvolu za dolazak. Smještaj se uglavnom organizira kod lokalnih obitelji jer klasičnih hotela nema. Upravo zato oni koji uspiju doći do ovog mjesta često kažu da su doživjeli nešto potpuno drugačije od svega što poznaju.