Za ovu europsku državu gotovo nitko nije čuo, a već 30 godina ima svoju zastavu, vojsku, valutu i uređene granice

Ako ste ikada čitali Alana Forda ili vam je barem površno poznata filozofija ovog stripa, bit će vam u potpunosti jasno zašto sljedeću zemlju slobodno možemo nazvati kraljevinom Alana Forda. Neka nam oproste svi koji ovu priču ne mogu vidjeti s komične strane, ali mi ne možemo odoljeti stvarnosti koja je puna paradoksa koji djeluju gotovo nestvarno. Danas pričamo o Transnistriji ili Pridnjestrovlju. Pridnjestrovska Moldavska Republika, kako ju službeno Hrvatska zove, regija je na uskom pojasu između Moldavije i Ukrajine koja ima predsjednika, vojsku, zastavu, vlastitu valutu i granične prijelaze, ali je gotovo nitko u svijetu ne priznaje kao državu. Upravo taj raskorak između onoga što vidite i onoga što službeno postoji stvara osjećaj apsurda kakav bi postojao samo u spomenutom stripu.

Sličnost smo pronašli i u kontrastu između velikih političkih ideja i svakodnevnog života običnih ljudi. Dok su u Alanu Fordu junaci neprestano uključeni u navodno velike misije, a pritom jedva spajaju kraj s krajem, u Transnistriji se iza priča o geopolitici, neovisnosti i povijesnim sukobima krije sasvim obična svakodnevica. Ljudi odlaze na posao, kupuju namirnice, ispijaju kave i pokušavaju živjeti što normalnije u prostoru koji već više od tri desetljeća postoji između međunarodnog nepriznavanja i stvarnog života.

Kako biste bolje shvatili o čemu govorimo, ući ćemo malo dublje u problematiku cijele ove priče. Negdje između Moldavije i Ukrajine nalazi se jedna od najneobičnijih političkih anomalija Europe. Spomenuta Transnistrija, ili Pridnjestrovlje kako je nazivaju njezini stanovnici, teritorij je koji je početkom 1990-ih proglasio neovisnost od Moldavije, ali ga do danas nijedna članica Ujedinjenih naroda nije službeno priznala kao samostalnu državu.

Ipak, Transnistrija funkcionira gotovo kao svaka druga država. Ima vladu, parlament, vojsku, policiju, zastavu, himnu, registarske oznake, granične prijelaze i vlastitu valutu, odnosno transnistrijski rublj. Cijela država zapravo postoji u praksi, ali ne i na većini političkih karata svijeta. Cijela priča zapravo djeluje izmišljeno, ali nije. Iza ovoga svega stoje puno dublji politički problemi o kojima ćemo možda nekom drugom prilikom.

Ne ulazeći u dubinu ovog problema i površinski govoreći, sve je počelo kada se već nazirao raspad Sovjetskog Saveza. Dok se Moldavija sve više približavala ideji nacionalne samostalnosti i jačanju veza s Rumunjskom, stanovništvo istočne obale Dnjestra, pretežno rusofono, počelo je strahovati za svoj položaj. Napetosti su kulminirale 1992. godine kratkim, ali krvavim ratom između moldavskih snaga i proruskih separatista. U sukobu je poginulo oko 700 ljudi, a nakon prekida vatre Transnistrija je ostala u nekom obliku neovisna. Od tada su ruske snage prisutne u regiji pod nazivom mirovnih postrojbi, a Rusija je i danas njezin najvažniji politički i vojni zaštitnik te u regiji drži oko 1 500 vojnika.

Pridnjestrovlje je relativno mala država od 4 163 četvorna kilometra te se rasprostire na dužini od 200 kilometara uz istočnu obalu Dnjestra. Točan broj stanovništva teško je odrediti jer se ono učestalo seli, ali okvirna brojka je negdje između 300 i 400 tisuća, odnosno upola manje stanovnika nego u gradu Zagrebu. Kakva god situacija bila u ovoj samoprozvanoj državi, uvijek se nađe onih koji žele biti turisti pa je posjet Transnistriji moguć jednako kao i drugim zemljama Europe. Navodno postoje nešto rigoroznija pravila za ulaz u „državu“, ali ne radi se o nemogućoj misiji. Mnogi putnici koji su posjetili ovu zemlju prepričavaju kako to iskustvo izgleda kao putovanje kroz vrijeme.

Glavni grad Transnistrije je Tiraspol sa svojih približno 130 000 stanovnika. On je ujedno i administrativno središte regije. Putopisci prepričavaju kako odmah postaje jasno zašto se ovo područje često naziva posljednjim komadićem Sovjetskog Saveza u Europi. Tiraspol je ispunjen Lenjinovim spomenicima, sovjetskim simbolima, crvenim zvijezdama i monumentalnom arhitekturom koja još uvijek dominira gradskim prostorom. Međutim, iza te slike zamrznute prošlosti krije se složenija stvarnost. Unatoč komunističkoj ikonografiji, današnja Transnistrija ima mješovito gospodarstvo u kojem važnu ulogu imaju privatne tvrtke. Stanovnici koriste pametne telefone, društvene mreže i moderne usluge jednako kao i ostatak Europe. Upravo taj spoj sovjetske nostalgije i suvremenog života stvara osjećaj da se ovdje istovremeno nalazite u dva različita vremena. Opet, u potpunosti neizbježna referenca na spominjani strip.

Ipak, politička izolacija i međunarodno nepriznavanje ostavili su dubok trag na gospodarstvo Transnistrije. Nekada važna industrijska regija danas se suočava s gospodarskim padom, a nakon početka rata u Ukrajini postala je gotovo potpuno ovisna o Moldaviji za većinu uvoza. Stanovnici imaju niže plaće i mirovine nego u ostatku Moldavije, dok su mediji pod strogim nadzorom vlasti, što dodatno otežava svakodnevni život u ovoj neobičnoj europskoj regiji ili, da kažemo, državi.

Unatoč svemu, život ovdje teče dalje. U manjim mjestima na sjeveru regije poput Raškova i Strojence posjetitelji mogu upoznati sporiji ritam života, gostoljubive domaćine i krajolike koji su skoro potpuno netaknuti. Upravo u tim selima najbolje se vidi da iza svih političkih sporova žive ljudi kojima su svakodnevne brige puno važnije od geopolitičkih rasprava. Transnistrija je danas najveći europski paradoks, kao što smo rekli, alanfordovska meka. Država koja nije država, zemlja koju gotovo nitko ne priznaje, ali koja već više od tri desetljeća funkcionira kao zaseban politički sustav. Osim prirodnih ljepota, ova zemlja za putnike predstavlja priliku da vide jedno od posljednjih mjesta na starom kontinentu gdje se povijest, politika i svakodnevica susreću na način koji je teško pronaći bilo gdje drugdje na svijetu.