U selu s tek nekoliko stanovnika kriju se ruševine jedne od najzagonetnijih crkava u Hrvatskoj! Nitko ne zna tko ju je sagradio

„Tempus edax rerum“, napisao je Ovidije prije dvije tisuće godina ili, slobodno rečeno, vrijeme proždire sve. Malo što tu njegovu misao potvrđuje tako jasno kao ruševine iza kojih su nestali krovovi, imena i gotovo sva sjećanja na ljude koji su ih podigli. Vrijeme može odnijeti namjenu građevine, izbrisati ime njezina graditelja i pretvoriti povijest u niz pretpostavki, a ipak katkad ostavi dovoljno da nas spriječi da je potpuno zaboravimo.

Iznad malenog Ošlja u Dubrovačkom primorju tako već stoljećima stoji Rotonda, neobična kamena građevina. Ne zna se pouzdano tko ju je sagradio, kada je točno nastala ni komu je bila posvećena. Vrijeme joj je oduzelo skoro cijelu priču, ali nije uspjelo izbrisati njezin oblik.

Na obronku brda Utrk, gdje se zemlja naglo spušta prema Malostonskom zaljevu, stoji građevina koja odbija otkriti čak i vlastito ime. Mještani obližnjeg sela Ošlje zovu je različito: čas Rotonda, čas Banovi dvori, čas Mirine, a ponekad jednostavno Grčka crkva, naziv koji se u lokalnoj predaji povezivao s Bizantom, dok je ime sveca kojemu je crkva bila posvećena izgubljeno i u narodnom pamćenju i u podacima mjesnog župnog ureda.

Ono što je ostalo jest tlocrt kakav se rijetko gdje vidi. Crkva je kružna, oko nje je raspoređeno osam polukružnih apsida, zaobljenih i s vanjske i s unutarnje strane, a na zapadnoj strani nalazilo se pravokutno zapadno zdanje, odnosno westwerk, na čijem se kraju uzdizao zvonik. Riječ je o osmerolisnom tlocrtu toliko rijetkom da se crkva u Ošlju dugo smatrala jedinim takvim primjerom u Hrvatskoj. Sličan tlocrt naknadno je prepoznat i na Bribirskoj glavici kod Skradina, dok najsrodniji europski primjer, rotonda crkve Saint-Michel kraj Angoulêmea u jugozapadnoj Francuskoj, potječe iz 1137. godine, iz doba romanike. Crkva u Ošlju sigurno je starija, što isključuje mogućnost da je francuska rotonda utjecala na njezinu gradnju, dok za obrnuti utjecaj nema dokaza.

Zidovi su građeni od lomljenog kamena, priklesanog samo tamo gdje je bilo nužno, debljine oko jednog metra i visine između dva i četiri metra, dok unutrašnji prostor kružne osnove mjeri nešto više od šest metara. Kupola i svodovi nisu sačuvani, a cijela je građevina danas slabo očuvana i prepuštena raslinju. Upravo je ta zaraslost, u kombinaciji s udaljenošću od prometnijih putova, dio razloga zašto je Rotonda ostala gotovo nepoznata izvan uskog kruga stručnjaka.

Prema stranici Visit Slano, datiranje ostaje otvoreno pitanje. Arheolog Tomislav Marasović oprezno je smjestio gradnju negdje između osmog i jedanaestog stoljeća, oslanjajući se na graditeljsku tehniku i oblik. Međutim, bizantski car Konstantin VII. Porfirogenet u desetom stoljeću spominje Ošlje kao naseljeno mjesto, što ne dokazuje izravno postojanje crkve, ali potvrđuje da je ondje u to doba već postojalo razvijeno naselje. Povjesničar umjetnosti Pavuša Vežić zagovara nešto precizniju tezu prema kojoj je crkva podignuta u prvim desetljećima desetog stoljeća, dok ostaci oltarnog antependija upućuju na deveto stoljeće. Dvije se procjene, unatoč različitim metodama, na kraju gotovo poklapaju.

Tko je crkvu dao sagraditi, ostaje jednako nejasno kao i njezino ime. Jedna od najčešće navođenih pretpostavki jest da je riječ o privatnoj zadužbini jednog od vladara Zahumlja iz roda Viševića, podignutoj kao osobna bogomolja, a ne kao župna crkva namijenjena širem stanovništvu. To bi objasnilo i njezinu pomalo skrovitu poziciju, iznad litice, na lokalitetu koji mještani i danas zovu Bijela lokva, po prirodnoj udubini u stijeni u kojoj se stoljećima skupljala kišnica za napajanje stoke.

Prema lokalnoj crkvenoj predaji, Ošlje, selo koje danas broji tek nekoliko desetaka stanovnika, nekoć je bilo sjedište župe unutar srednjovjekovnog Zahumlja, sa županom koji je upravljao dijelom Dubrovačkog primorja. Prema istoj predaji, tatarsko pustošenje 1241. godine prisililo je župana da se preseli u obližnje Slano, nakon čega je područje opustjelo. Rotonda je, prema toj interpretaciji, ostatak razdoblja kada je ovo danas zabačeno selo bilo administrativno i vjerojatno duhovno središte šireg kraja, a ne rubna točka na karti kakva je postala.

Na stranicama Visit Slano piše kako u novije vrijeme crkva privlači pažnju i iz posve neočekivanog razloga. Ondje se navodi da prostor posjeduje neobična akustična svojstva, zbog kojih zvuk proizveden unutar kružnih zidova ostaje u prostoru, dok se zvukovi izvana odbijaju od kamenih ploha. Budući da na stranici nisu navedena mjerenja ni znanstveno istraživanje na kojem se tvrdnja temelji, nije moguće zaključiti je li ta akustika namjerna posljedica graditeljskog umijeća ili tek slučajnost oblika, no ona dodaje još jedan sloj tajnovitosti građevini koja ionako čuva više pitanja nego odgovora.

Prva konzervatorska istraživanja na Rotondi započela su još pedesetih godina prošlog stoljeća, no ni sedamdesetak godina kasnije crkva nije sustavno održavana i prezentirana onako kako njezina rijetkost zahtijeva, premda je za 2026. godinu odobrena izrada konzervatorskog elaborata. Za sada se do nje dolazi automobilom pa pješice preko kamenjara obrubljenog suhozidima, a ono što posjetitelja dočekuje jest tišina, kamen i osam praznih apsida koje već tisuću godina čuvaju ime koje nitko nije uspio otkriti.