Studentica Marija pretvorila je hobi u posao. Prvi dan je rasprodala sve kekse, a tako se nastavilo i mjesecima poslije

Danas smo ručali kekse! Ne za desert, ne kao sitnicu uz kavu, nego kao glavno jelo. Prvo smo probali keks s malinom i pistacijom, misleći kako ćemo stati na njemu, ali onda su nam zamirisali i jabuka i cimet pa smo odlučili probati i to. Nakon toga već smo bili siti, ali smo se nedugo zatim ipak vratili kako bismo probali i keks s limunom da bi u konačnici sve završilo tako da nije bilo potrebe za klasičnim ručkom. Krivac za sve je Marija, odnosno njezin Keks Point, slatki kutak na Knežiji, u Papovoj ulici, koji je za manje od godinu dana od profila na Instagramu s fotografijama kolača za prijatelje postao mjesto pred kojim se već mjesecima nerijetko formira red.

Dvadesetpetogodišnja studentica Marija Petrović odvažno je hobi pretvorila u posao. Sve je počelo sasvim bezazleno, pečenjem kolača i keksa za diplome i vjenčanja prijatelja.

„U početku sam pekla samo za poznate. Netko bi imao diplomu, netko vjenčanje, netko bi me pitao mogu li napraviti kolače za neku proslavu. Tek sam nakon nekog vremena shvatila da interes nije ograničen samo na moje prijatelje“, prisjeća se Marija.

Kad je primijetila koliko je zapravo velik interes za njezine slastice, odlučila je fotografije početi objavljivati na Instagramu, više kao mali eksperiment nego kao poslovni potez. Htjela je vidjeti postoji li za to stvarno tržište. Odgovor je stigao brzo: broj pratitelja rastao je velikom brzinom, a s njim i pitanje koje si je Marija sve češće postavljala: bi li od toga mogla napraviti nešto ozbiljnije.

Potraga za prostorom pretvorila se u pravi pothvat.

„Mislim da Zagreb sada znam napamet. Toliko sam ga puta prošla tražeći prostor da mi više gotovo nijedna ulica nije nepoznata“, govori.

Na kraju ga je pronašla na Knežiji, u nekadašnjoj pečenjarnici. Prostor nije bio velik ni posebno zahvalan. Imao je svega dvadesetak četvornih metara i iza sebe godine roštilja, masnoće i instalacija koje je trebalo dovesti u red. Ipak, imao je ono što je Mariji bilo najvažnije: mogućnost da ga pretvori u nešto svoje.

Uređenje je krenulo kao pravi obiteljski projekt. Zajedno s tatom i dečkom provela je mjesece u čišćenju, ribanju, sređivanju električnih instalacija i namještanju prostora koji je do tada gledao samo roštilj i mast, a trebao je postati vitrina za kolače. Kako je prostor malen, Marija je znala da mora biti upečatljiv na prvi pogled, pa je u središte postavila pult na kojem su izloženi keksi, dovoljno privlačan da prolaznika zaustavi već kroz izlog.

Inspiraciju je pronašla na Pinterestu, među fotografijama sitnih pločica u zagasitoj švedskoj crvenoj boji. Pločice kakve je zamislila mogla je naručiti iz Portugala ili Španjolske, ali rokovi isporuke nisu se slagali s njezinom željom da lokal otvori što prije. Zato su kupili slične pločice u Hrvatskoj, a ona ih je s tatom ručno bojala dok nisu dobili upravo onu nijansu koju je imala u glavi. Nakon toga ih je netko morao i postaviti.

„Dečko nije razgovarao sa mnom dva dana nakon što je složio petsto pločica. Mislim da mu se tada ideja nije činila posebno genijalnom. Kad su ljudi počeli hvaliti pult, ipak ga je prošla ljutnja“, priznaje Marija.

Nakon niza nepredviđenih situacija, od kojih nijedna, prema Marijinim riječima, nije bila zadnja, došao je dan otvaranja. Vrata je otvorila u deset ujutro i onda čekala. Prvi sati nisu obećavali previše, no već nakon nekoliko sati situacija se potpuno preokrenula; navala je bila takva da je sve bilo rasprodano do polovice dana. Isti se scenarij ponavljao i idućih dana, pa tjedana, pa mjeseci, do te mjere da je i samu Mariju iznenadio.

„Kad sam radila plan otvaranja, računala sam da ću prodavati pedesetak keksa dnevno, dovoljno da pokrijem troškove i sebi izdvojim neku plaću“, objašnjava.

Stvarnost nakon otvaranja bila je nešto što, priznaje, nije mogla zamisliti ni u najoptimističnijem scenariju. Količina smjese koju je odjednom trebalo pripremati nadmašila je sva njezina očekivanja, a uzlazna putanja natjerala ju je da uči brzo i reagira još brže. Mijesila je tijesto i do tri ujutro, spavala kad je stigla, a stigla je, kaže duhovito, usavršiti se u umijeću spavanja na barskim stolicama.

Polako, korak po korak, stvari su se počele slagati. Nabavila je nove, kvalitetnije uređaje, zaposlila nekoliko studenata da joj pomognu u najgorim naletima i tek je nakon nekoliko mjeseci konačno mogla malo odahnuti.

Sama ponuda odražava tu istu upornost kojom je Marija gradila prostor. Na pultu se izmjenjuje deset vrsta keksa: od klasičnog Nutella keksa s komadićima lješnjaka i tamne čokolade, preko Red Velveta s notom vanilije i kakaa, do Bueno keksa koji je ultimativni hit. Baza je uvijek ista: maslac, smeđi i bijeli šećer, brašno, jaja i prašak za pecivo, uz prstohvat soli. Marija ističe da je njoj najdraži ipak onaj s kojim je sve i počelo, hrskavi Lotus, dok Carrot Cake voli jednostavno zato što je oduvijek bila ljubiteljica torte od mrkve.

Svaki se keks peče petnaestak minuta u posebno prilagođenoj peći, a zatim mu je potrebno još desetak minuta hlađenja da postane hrskav izvana i mekan iznutra, spreman da ga se u paketiću, uvijek zapakiranom kao poklon, ponese kući. Cijena sasvim uredna, a po komadu se kreće od 3 do 3,30 eura.

Ponuda je u ljetno vrijeme dodatno obogaćena sladoledom, koji se savršeno slaže s keksima, ali i bez njega nemamo nijedne zamjerke. Mi smo nakon ovog posjeta fanovi svakog okusa; nismo ih još probali sve, ali kroz nekoliko dana zasigurno ćemo i tu prepreku prevladati. Keksi su fino hrskavi izvana, iznutra mekani, s izdašnim punjenjem, bez umjetnih bojila i dodataka, tako da na pravi način možete iskusiti autentične okuse maline, pistacije, jabuke, limuna, čokolade ili nečeg drugog što vam je drago.