Što se dogodilo s pobunjenicima s Bountyja? Njihovi potomci i danas žive na jednom od najizoliranijih otoka svijeta

Informacija o tome koliko sam puta pogledala nekad jako popularni film Pobuna na brodu Bounty možda više govori o generaciji kojoj pripadam nego o samoj kvaliteti filma. Znate, nekada smo imali samo nekoliko programa i gledalo se ono što se nudilo, a spomenuti film bome je bio voljen na Hrvatskoj televiziji skoro kao i Ben Hur. Ostavljena bez prevelikog izbora ili ne, moram priznati da sam ga ipak uvijek rado gledala, a ni danas mi nije mrsko ponovno naletjeti na njega.

Podatak da je film temeljen na istinitoj priči oduvijek me intrigirao, a posebno pitanje što se dogodilo s pobunjenicima nakon svega što smo gledali na ekranu. Gdje su završili, kako je izgledalo mjesto na kojem su se sakrili i što je od te priče ostalo danas? Odgovor vodi na jedan od najizoliranijih naseljenih otoka na svijetu.

Pacifik je najveći ocean na planetu, a u njegovu jugoistočnom dijelu, daleko od većih kopnenih masa, uzdiže se vulkanski otok dugačak nešto više od tri kilometra. Zove se Pitcairn i na njemu danas živi oko pedeset ljudi. Većina su upravo potomci pobunjenika s britanskog broda HMS Bounty i polinezijskih žena koje su s njima stigle na otok, a neka od njihovih prezimena i danas izravno vode do ljudi koji su prije više od dva stoljeća sudjelovali u jednoj od najpoznatijih pobuna u pomorskoj povijesti.

Ako nekim slučajem nikada niste pogledali film, dopustite da vam kratko ispričam priču. Pobunu protiv kapetana Williama Bligha 1789. godine predvodio je Fletcher Christian. Nakon lutanja Pacifikom skupina pobunjenika zaključila je da joj treba sklonište do kojeg britanska mornarica teško može doprijeti. Izbor je pao na Pitcairn, gdje su se 1790. iskrcali devet pobunjenika, šest muškaraca i dvanaest žena s Tahitija. Kako navodi vlada Pitcairnskih otoka, otok je tada bio pust, premda arheološki nalazi svjedoče o mnogo starijem polinezijskom naseljavanju.

Kad su s broda iskrcali sve što im je bilo potrebno za život, pobunjenici su Bounty zapalili u zaljevu i tako uklonili najočitiji trag koji bi mornaricu mogao dovesti do njih. Zaljev i danas nosi ime Bounty Bay, a ostaci broda ostali su dio otočne povijesti.

Međutim, život na udaljenom otoku vrlo brzo pokazao se mnogo manje romantičnim od priče o bijegu na kraj svijeta. Prve su godine obilježili sukobi između britanskih pobunjenika i polinezijskih muškaraca, a većina prvotnih muškaraca poginula je ili umrla tijekom sljedećih godina. Kada je 1808. američki brod ponovno uspostavio kontakt s otokom, od izvornih pobunjenika bio je živ još samo John Adams. Iz te turbulentne zajednice postupno se razvilo društvo s vlastitim načinom upravljanja, vjerom, školstvom i običajima.

U opisu današnjeg stanovništva ipak vrijedi biti precizan. Službene stranice Pitcairna navode da stanovništvo uglavnom čine potomci pobunjenika i njihovih polinezijskih partnerica. Prezimena Christian, Young i McCoy potječu od prvih doseljenika, iako povijest zajednice nije tekla sasvim pravocrtno. Cijelo stanovništvo Pitcairna 1856. preseljeno je na Norfolk Island, no dio obitelji nekoliko se godina poslije vratio.

Naseljeni Pitcairn dug je oko 3,2 kilometra, a širok oko 1,6 kilometara. Jedino naselje, Adamstown, nalazi se iznad Bounty Baya, a do njega vodi cesta koja nosi prilično slikovito ime Hill of Difficulty. Pitcairn pripada skupini od četiri otoka zajedno s Hendersonom, Duciejem i Oenom, no stalno je naseljen samo on. Cijelo područje ima status britanskog prekomorskog teritorija.

Do Pitcairna se i danas dolazi isključivo morskim putem. Putnici najprije stižu na Tahiti, potom zrakoplovom nastavljaju prema Mangarevi u arhipelagu Gambier u Francuskoj Polineziji, a ondje se ukrcavaju na brod MV Silver Supporter. Posljednja etapa traje oko 32 sata preko otvorenog oceana, prema podacima turističke uprave Pitcairna.

Iako zvuči kao mjesto izvan vremena, Pitcairn danas nije potpuno odsječen od svijeta. Na otoku postoji internet, uveden je Starlink, a djeluju i medicinski centar, trgovina, pošta te lokalna uprava. Izolacija se ipak vrlo konkretno osjeća u svakodnevnom životu. Roba za trgovinu stiže opskrbnim brodom otprilike svaka tri mjeseca, a turizam je postao jedan od važnijih izvora prihoda. Stanovnici iznajmljuju sobe i kuće, vode goste po otoku te prodaju drvene rezbarije, nakit, modele Bountyja, košare i pitcairnski med.

Uz engleski se govori i Pitkern, jezik nastao miješanjem engleskoga kojim su govorili mornari s Bountyja i tahićanskog jezika njihovih polinezijskih partnerica. U tako maloj zajednici, koja se više od dva stoljeća razvijala u krajnjoj izolaciji, sačuvali su se jezik, prezimena i brojni običaji koji izravno povezuju današnje stanovnike s počecima naseljavanja.